Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci

(Preusmjereno sa HNK Ivana pl. Zajca)

Koordinate: 45°19′27″N 14°26′41″E / 45.3242189879584°N 14.4448113441467°E / 45.3242189879584; 14.4448113441467

HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci - Teatro nazionale croato Ivan de Zajc - Fiume (tal.) je tenutni naziv kazališta koje djeluje u zgradi izgrađenoj 1885. koja je kroz povijest često mijenjala ime.

HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

HistorijaUredi

Prvo kazališno zdanje u Rijeci podignuto je 1765. godine, no krajem XVIII. vijeka započinje gradnja novoga kazališta kojega 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. U Teatru Adamich odvijao se kroz sljedećih osamdesetak godina kazališni život u Rijeci, ispunjen pretežno gostovanjima talijanskih i manje, njemačkih opernih i dramskih družina.

 
Originalni nacrt zapadne fasade (1882.)
 
Situacija (1882.)
 
Teatar početkom stoljeća

Kako je osamdesetih godina XIX. vijeka nekoliko evropskih kazališnih kuća zadesio požar, te su se u svim gradovima Monarhije počele poduzimati sigurnosne mjere opreza, a Teatar Adamić nije zadovoljavao potrebne uvjete za normalan rad, riječko Municipalno vijeće odlučilo je da se postojeće kazalište sruši i da se sagradi potpuno nov, moderan i suvremen teatar koji će odgovarati srednjoevropskim standardima. Kada je 1883. godine riječka gradska uprava, na čelu sa slavnim gradonačelnikom Giovannijem Ciottom, unukom Ljudevita Adamića, donijela odluku da se podigne nova velebna kazališna zgrada na Rječini, vjerojatno je bila svjesna čina koji se mjeri vjekovima unaprijed. Odlučeno je da se kazalište gradi na tadašnjem prostranom trgu Ürmeny, a projekt je naručen u Beču, u specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Sve su glavne kazališne kuće na tlu današnje Hrvatske izgrađene još u drugoj polovici XIX. vijeka, a među njima je ona u Rijeci prije Splita (1893.) i Zagreba (1895.).

Otvorenje nove zgradeUredi

Nakon dugotrajnih priprema, nakon dvogodišnje gradnje i nestrpljiva iščekivanja konačno je osvanuo 3. 10. 1885., dan otvorenja novog kazališta (Teatro Stabile). Za taj su svečani trenutak pomno pripremane i dvije velike opere, još neizvođene u gradu Rijeci: bile su to raskošno opremljene Verdijeva Aida i Ponchiellijeva Gioconda. Toga su dana prvi posjetioci, brojni gosti i uzvanici mogli uživati u impozantnom kazališnom zdanju, značajnom arhitektonskom ostvarenju svoga doba koje im se predstavilo u svoj svojoj ljepoti i veličini, čije je figuralne plastike i ornamentalne radove izradio poznati venecijanski kipar August Benvenuti a stropne slike slikar Franz Matsch u suradnji s još poznatijom braćom Gustavom i Ernestom Klimtom, operama kojima je ravnao maestro Gaetano Cimini, gdje su zabljesnula već znana i omiljena pjevačka imena - Medea Borelli, Clotilde Sartori i Mary Guttemberg, no i u pravom tehnološkom čudu svoga vremena: osvijetljena sa 800 električnih žarulja i s prvim telefonom u gradu postavljenima upravo u teatru.

Mjerilo kvaliteteUredi

Riječka je publika oduvijek voljela kazalište i s nestrpljenjem priželjkivala nova gostovanja omiljenih opernih i komičnih družina iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta. Riječku su Thaliu tako od njenih najranijih dana pohodila brojna slavna imena kazališne umjetnosti poput tada mladog, ali već proslavljenog skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija koji je dirigirao svojom operom Il piccolo Marat, zatim rođene Riječanke, velike glumice Irme Gramatice. Godine 1898. gostovao je i najslavniji tenor svoga doba Enrico Caruso, a 1941. nastupio je i slavni Begniamino Gigli. Bile su tu i brojne glumačke zvijezde među kojima je svakako najzampamćenija ostala velika tragetkinja Sarah Bemhardt koja je 1899. gostovala sa svojom družinom u Dumasovoj Dami s kamelijama.

Za razliku od današnje, ondašnja fijumanska operna publika je bila veliki znalac koja je ovacijama nagrađivala vrhunske interpretacije, ali i izviždala loše izvedbe pa je tako i slavni Caruso bio izviždan i gađan otpacima hrane najtemperamentnije publike iz galerije gdje je sirotinja sat ranije zauzimala prve redove galerije (sjedala nisu bila numerirana) te jela čekajući početak predstave. Caruso je sam priznao da je štedio svoj glas i pjevao u falsetu i zato bio "nagrađen". Upravo zbog takve probirljive riječke publike premijerne izvedbe su se znale izvoditi najprije u Rijeci, a ako bi dobro prošli nastupali bi u velikim opernim kućama Milana, Beča i Budimpešte.

U svojoj je bogatoj historiji riječko kazalište nekoliko puta mijenjalo svoj naziv: nakon Teatra Stabile, kazalište je 1913. godine preimenovano u Teatro Verdi prema najvećem talijanskom opernom kompozitoru što je i bio logičan izbor, jer je od samog začetka djelovanja kazališta njegova osnovna namjena bila, a to je kasnije potvrdio i afinitet riječke publike, prije svega operni teatar. Aneksijom Rijeke Hrvatskoj u sastavu Jugoslavenske federacije potkraj 1945. godine kada je, po uzoru na slične stalne nacionalne domaće i inozemne kazališne institucije, dakle za razliku od dotadašnjeg "teatra stagionale", osnovano stalno Narodno kazalište Rijeka - Teatro popolare Fiume, i to sa Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom te Operom i baletom. 4. 1. 1946. imenovana je i prva uprava na čelu s intendantom Đurom Rošićem, direktorom Opere i baleta Slavkom Zlatićem, direktorom Hrvatske drame Ivanom Cuntom, direktorom Talijanske drame Tuliom Fonda i članom uprave Osvaldom Ramousom. Po prvi put na sceni kazališta, 20. 10. 1946. igra predstava na hrvatskome jeziku, Dubravka Ivana Gundulića, u režiji dr. Matka Foteza i s Marijom Crnobori u ulozi Dubravke. Uskoro je uslijedila i prva ne baš dobro dočekana predstava Opere i baleta - Zajčev Nikola Šubić Zrinjski, kojom je 2. 11. 1946. ravnao Boris Papandopulo, a naslovnu ulogu pjevao Milan Pichler. Prva predstava Talijanske drame - Goldonijev Il burbero benefico, izvedena je 26. 11. 1946. godine.

+ Hrvatski plemenitiUredi

Godine 1953. kazalište dobiva novo ime prema još jednom kompozitoru, sugrađaninu - Ivanu Zajcu, koji je još 1857. na riječkoj opernoj sceni Teatra Adamich ravnao Verdijevim Nabuccom i postavio na nju više novih Verdijevih djela, a 1860. napokon postavio i vlastitu operu Ameliju, dočekanu s burnim oduševljenjem sugrađana, koji su slavili i djelo i mladoga maestra.

Očekujući financijsku podršku iz Zagreba i prilagođavajući se novom nacionalističkom poretku uprava Kazališta 1991. dodjeljuje si epitet Hrvatsko, tj. status nacionalnog kazališta unatoč Talijanskoj drami, koju se čak namjerava odvojiti, a 1994. sa "plemenitim" dobiva svoj današnji naziv -Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Takvo dnevnopolitičko uvlačenje se pokazalo krajnje provincijalnim i jalovim, jer hrvatska vlast u Zagrebu odbija riječko kazalište dotirati kao što to radi sa njihovom, zagrebačkom 'nacionalnom kućom' čije rashode pokrivaju s 85% troškova dok se novokomponirani "Hrvatski plemeniti" dotira samo sa 5% troškova unatoč "Klupku" Mile Budaka, ministra bogoštovlja u Vladi tzv. NDH i autora slogana B'jež'te srpske psine preko Drine..

Od 1946. pa do danas, sa svoje četiri umjetničke grane (Hrvatska drama, Dramma italiano, Opera sa simfonijskom djelatnošću i Balet) i više od 50 godina njihova kontinuirana djelovanja, svojom kvalitetom izvedbi riječki je HNK uspio postaviti visoke kazališne i umjetničke kriterije i izboriti se za zasluženo mjesto jednog od kvalitetom vodećih kazališta u Hrvatskoj. Istovremeno, njegov se repertoar odlikuje danas već pomno promišljenom prepoznatljivošću u kojem se uvijek izvodi svježe čitana dramska, operna i baletna klasika ili djela hrvatske dramske i operne baštine, a praizvode se nacionalna djela, posebno suvremena.

NagradeUredi

Nagrade koje dodjeljuje ovo kazalište su:

 
Ernst Klimtov manirizam u riječkom teatru

PovezanoUredi

Vanjske vezeUredi