Otvori glavni meni

Grčki učenjaci u renesansi

Dimitrij Halkokondil (brat Laonika Halkokondila) (1424–1511) bio je grčki renesansni učenjak,[1] humanista i učitelj grčke i platonske filozofije.[2]
Jovan Argiropul (1415–1487) bio je grčki renesansni učenjak koji je igrao istaknutu ulogu u oživljavanju grčke filozofije u Italiji.[3]

Mnogi stručnjaci smatraju migracijske talase bizantskih učenjaka i iseljenika u periodu nakon križarske pljačke Carigrada i kraja Bizantskog Carstva 1453. godine ključnima za oživljavanje grčkih i rimskih studija koji su doveli do razvoja renesansnog humanizma[4] i nauke. Ti iseljenici bili su gramatičari, humanisti, pjesnici, pisci, štampari, predavači, muzičari, astronomi, arhitekti, akademici, umjetnici, pisari, filozofi, naučnici, političari i teolozi.[5] U Zapadnu Evropu donijeli su mnogo veće očuvane ostatke i nakupljeno znanje iz svoje vlastite (grčke) civilizacije, koje na Zapadu većinom nije preživjelo mračno doba.

Njihova glavna uloga u renesansnom humanizmu bilo je podučavanje grčkog jezika svojim zapadnjačkim kolegama u univerzitetima ili privatno zajedno sa širenjem antičkih tekstova. Njihove preteče bili su Barlaam od Seminare (Bernardo Massari) i Leonzio Pilato, obojica iz kulturološki bizantske Kalabrije na jugu Italije. Utjecaj ta dva učenjaka na najranije renesansne humaniste nedvojben je.[6]

Collegio Pontifico Greco bio je zadužbina Grgura XIII, koji je osnovao koledž u Rimu radi prijema mladih Grka iz bilo koje nacije u kojoj se koristio bizantski obred, pa tako i radi grčkih izbjeglica u Italiji kao i Rutena i Malkita iz Egipta i Sirije. Ti mladi ljudi morali su proučavati svete nauke kako bi širili kasnija sveta i svjetovna učenja među svojim sugrađanima i olakšali ponovno ujedinjavanje šizmatičnih crkava. Izgradnja Koledža i Crkve sv. Atanasija, povezanih mostom preko Via dei Greci, odmah je započeta. Prvi studenti su došli iste te godine (1577) i smještani su drugdje do završetka koledža.[7]

Osim stanovnika južne Italije koji su živjeli na bivšim bizantskim teritorijima tog poluostrva i Sicilije, koje su još uvijek bile u bliskoj vezi sa bizantskom kulturom (i gdje se u mnogim područjima još uvijek govorio Grčki), do 1500. je u Veneciji postojala zajednica od oko 5000 ljudi koji su govorili grčki. Venecijanci su također vladali Kretom, Dalmacijom i raštrkanim ostrvima i lučkim gradovima bivšeg carstva, čijim su populacijama doprinijeli izbjeglice iz ostalih bizantskih provincija kojima je više odgovarala venecijanska nego osmanska vladavina. Kreta je bila naročito značajna zbog kretske škole ikonoslikarstva, koja je nakon 1453. postala najvažnija u grčkom svijetu.[8]

Doprinos grčkih učenjaka talijanskoj renesansiUredi

 
Jedan od rukopisa Georgiusa Gemistusa (Plethona), na grčkom, napisan u ranom 15. vijeku.
 
Kardinal Bessarion (1395–1472) od Trabzona, Pont bio je grčki učenjak, državnik i kardinal i jedna od vodećih ličnosti u usponu intelektualne renesanse.[9]

Iako su ideje iz antičkog Rima već bile popularne među učenjacima 14. vijeka i njihov značaj u renesansi je nedvojben, pouke koje su sa sobom donijeli bizantski intelektualci promijenile su tok humanizma i same renesanse.[traži se izvor] Iako je grčko učenje utjecalo na sve predmete studia humanitatis[traži se izvor], historija i filozofija su bile duboko oblikovane tekstovima i idejama donesenim iz Bizanta. Historija je promijenjena ponovnim otkrićem i širenjem zapisa grčkih historičara i to poznavanje grčkih historijskih traktata pomoglo je tome da predmet historija postane vodič ka moralnom životu zasnovanom na istraživanju prošlih događaja i ljudi. Posljedice tog obnovljenog znanja grčke historije mogu se uočiti u spisima humanista o vrlinama, što je bila popularna tema. Konkretno, te posljedice odražavaju se u primjerima iz grčke antike koji prikazuju vrline, kao i poroke. Filozofija ne samo Aristotela već i Platona utjecala je na renesansu izazvavši rasprave o čovjekovom mjestu u svemiru, besmrtnosti duše i sposobnosti čovjeka da poboljška sebe vrlinom. Procvat filozofskih zapisa u 15. vijeku otkriva utjecaj grčke filozofije i nauke na renesansu. Odjek tih promjena trajao je vijekovima nakon renesanse ne samo u djelima humanista, već i u obrazovanju i vrijednostima Evrope i zapadnog društva sve do dana današnjeg.[10][11][12]

Deno Geanakopoulos je u svom djelu o doprinosu bizantskih učenjaka renesansi rezimirao njihovo ulaganje u tri glavne promjene u renesansnoj misli: 1) U Firenci u ranom 14. vijeku sa ranog, centralnog naglaska na retoriku na onaj s naglaskom na metafizičkoj filozofiji uvođenjem i ponovnim tumačenjem platonskih tekstova, 2) U Veneciji i Padovi smanjenjem dominantnosti averoističkog Arostotela u nauci i filozofiji dopunjavanjem, ali ne potpunim zamjenjivanjem istog bizantskim tradicijama koje su iskorištavale antičke i bizantske komentatore o Aristotelu, 3) i ranije sredinom 15. vijeka u Rimu, naglaskom ne samo na bilo koju filozofsku školu već proizvodnju autentičnijih i pouzdanijih verzija grčkih tekstova relevantnih za sva polja humanizma i nauke i s poštovanjem prema grčkim ocima i crkvi. Teško manje važan bio je njihov direktan ili indirektan utjecaj na egzegezu samog Novog zavjeta Visarionovim nadahnućem biblijskih prepravki latinske Vulgate Lorenza Valle u svjetlu grčkog teksta.[13]

UčenjaciUredi

Slikarstvo i muzikaUredi

 
El Greco (doslovno "Grk") nadimak kretskog slikara Dominikosa Teotokopoulosa.

PovezanoUredi

ReferenceUredi

  1. Beckett, William à (1834). A universal biography: including scriptual, classical and mythological memoirs, together with accounts of many eminent living characters, Volume 1. Mayhew, Isaac and Co. str. 730. OCLC 15617538. "CHALCONDYLES (DEMETRIUS), učeni moderni Grk i starosjedilac Atine, došao je u Italiju oko 1447. i nakon kratkog obitavanja u Rimu" 
  2. Bèze, Théodore de; Summers, Kirk M. (2001). A view from the Palatine: the Iuvenilia of Théodore de Bèze. Arizona Center for Medieval and Renaissance Studies. str. 442. ISBN 9780866982795. "Demetrius Chalcondyles (1423-1511), grčki izbjeglica koji je podučavao grčki jezik u Perugiji, Padovi, Firenci i Milanu. Oko 1493. je napisao grčki udžbenik za početnike." 
  3. Rabil, Albert (1991). Knowledge, goodness, and power: the debate over nobility among quattrocento Italian humanists. Medieval & Renaissance Texts & Studies. str. 197. ISBN 0-86698-100-4. "John Argyropoulos (ca. 1415-87) igrao je istaknutu ulogu u oživljavanju grčke filozofije u Italiji. Došao je u Italiju trajno 1457. i držao" 
  4. Bizantinci u renesansnoj Italiji
  5. Grci u Italiji
  6. The Italian renaissance in its historical background, Denis Hay Cambridge University Press 1976
  7. De Meester, "Le Collège Pontifical Grec de Rome", Rome, 1910
  8. Maria Constantoudaki-Kitromilides u From Byzantium to El Greco, str.51-2, Atina 1987, Bizantski muzej umjetnosti
  9. Bunson, Matthew (2004). OSV's encyclopedia of Catholic history. Our Sunday Visitor Publishing. str. 141. ISBN 1-59276-026-0. "BESSARION, JOHN (c. 1395-1472) + grčki učenjak, kardinal i državnik. Jedna od najistaknutijih ličnosti intelektualne renesanse u" 
  10. Constantinople and the West by Deno John Geanakopulos- Italian Renaissance and thought and the role of Byzantine emigres scholars in Florence, Rome and Venice: A reassessment University of Wiskonshin Press, 1989
  11. From Byzantium to Italy: Greek Studies in the Italian Renaissance. by N. G. Wilson The Sixteenth Century Journal, Vol. 25, No. 3 (Autumn, 1994), str. 743-744
  12. Eight philosophers of the Italian Renaissance, Paul Oskar Kristeller, Stanford University Press,1964
  13. Constantinople and the West by Deno John Geanakopulos- Italian Renaissance and thought and the role of Byzantine emigres scholars in Florence, Rome and Venice: A reassessment University of Wiskonshin Press, 1989
  14. Boehm, Eric H. (1995). Historical abstracts: Modern history abstracts, 1450-1914, Volume 46, Issues 3-4. American Bibliographical Center of ABC-Clio. str. 755. OCLC 701679973. "Između 15. i 19. vijeka Univerzitet u Padovi privukao je veliki broj grčkih studenata koji su htjeli studirati medicinu. Nisu dolazili samo iz venecijanskih dominiona (gdje procenat dostiže 97% studenata talijanskih univerziteta) već i iz teritorija Grčke pod turskom okupacijom. Nekoliko profesora Škole medicine i filozofije bili su Grci, uključujući Giovannija Cottunija, Niccola Calliachija, Giorgia Calafattija..." 
  15. Convegno internazionale nuove idee e nuova arte nell '700 italiano, Roma, 19-23 maggio 1975. Accademia nazionale dei Lincei. 1977. str. 429. OCLC 4666566. "Nicolò Duodo riuniva alcuni pensatori ai quali Andrea Musalo, oriundo greco, professore di matematica e dilettante di architettura chiariva le nuove idée nella storia dell’arte." 
  16. Deutsche Akademie der Wissenschaften zu Berlin. Institut für Griechisch-Römische Altertumskunde, Deutsche Akademie der Wissenschaften zu Berlin. Zentralinstitut für Alte Geschichte und Archäologie (1956). Berliner byzantinistische Arbeiten, Volume 40. Akademie-Verlag. str. 209–210. "John Cigala (rođen u Nikoziji 1622). Studirao je na Koledžu Svetog Atanazija, Rim (1635-1642), na kojem je diplomirao kao doktor filozofije i teologije i na kojem je uspješno predavao grčki osam godina (1642-1650). Iz Rima se preselio u Veneciju, gdje se bavio zakonom kratko vrijeme, što znači da ga je možda i studirao. - On je 1666. imenovan profesorom filozofije i logike pri Univerzitetu u Padovi. Imenovan je za profesora za drugu stolicu filozofije 1678. pri istom univerzitetu, a 1687. (214) za prvu. Kratko prije 1678. također je bio cenzor knjiga koje je objavljivao S. Ufficio, Venecija, što je pretpostavilo njegovu odanost katoličanstvu i bilo predmet pohvala D’ Alvianija. Njegova grčka i teološka mudrost, njegova skromnost, pobožnost i druge humane vrline predmet su hvale Petina, Nicholasa Boubouliosa i D’ Alvianija. 1685. se javlja kao kum na vjenčanju Antonije, kćeri visokog činovnika Tzane, kretskog slikara, za Marija Botzu. Neki od njegovih epigrama preživjeli su u formi objava u knjigama drugih učenjaka. Zbog svojih dužnosti kao cenzora čini se da je živio u Veneciji s vremena na vrijeme. Umro je 5/11/1687." 
  17. Merry, Bruce (2004). Encyclopedia of modern Greek literature. Greenwood Publishing Group. str. 442. ISBN 0-313-30813-6. "Leonardos Filaras (1595-1673) je posvetio dobar dio svoje karijere nagovaranju zapadnoevropskih intelektualaca da podrže oslobođenje Grčke. Dva pisma Miltona (1608-1674) potvrđuju Filarasov patriotski križarski rat." 
  18. Feller, François-Xavier de (1782). Dictionnaire historique, Volume 2. Mathieu Rieger fils. str. 18. OCLC 310948713. "CALLIACHI, ( Nicolas ) grec de Candie, y naquit en 1645. Il profefla les belles" 
  19. Nano Chatzidakis: The character of the Velimezis Collection

IzvoriUredi

  • Deno J. Geanakoplos, Byzantine East and Latin West: Two worlds of Christendom in Middle Ages and renaissance. The Academy Library Harper & Row Publishers, New York, 1966.
  • Deno J. Geanakoplos, (1958) A Byzantine looks at the renaissance, Greek, Roman and Byzantine Studies 1 (2);pp:157-62.
  • Jonathan Harris, Greek Émigrés in the West, 1400-1520, Camberley: Porphyrogenitus, 1995.
  • Louise Ropes Loomis (1908) The Greek Renaissance in Italy The American Historical Review, 13(2);pp:246-258.
  • John Monfasani Byzantine Scholars in Renaissance Italy: Cardinal Bessarion and Other Émigrés: Selected Essays, Aldershot, Hampshire: Variorum, 1995.
  • Steven Runciman, The fall of Constantinople, 1453. Cambridge University press, Cambridge 1965.
  • Fotis Vassileiou & Barbara Saribalidou, Short Biographical Lexicon of Byzantine Academics Immigrants to Western Europe, 2007.
  • Dimitri Tselos (1956) A Greco-Italian School of Illuminators and Fresco Painters: Its Relation to the Principal Reims
  • Nigel G. Wilson. From Byzantium to Italy: Greek Studies in the Italian Renaissance. Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1992.

Vanjske povezniceUredi