Antiohijska pravoslavna crkva

Antiohijska pravoslavna crkva (arap. بطريركيّة أنطاكية وسائر المشرق للرّوم الأرثوذكس) je pomesna autokefalna pravoslavna crkva. Nalazi se na 3. mestu u diptihu pravoslavnih crkava. Ima rang patrijaršije i jedna je od crkava koja sebe smatra naslednicom drevne antiohijske patrijaršije koju je osnovao apostol Petar u 1. veku.

Pregled uredi

U Pravoslavnoj crkvi, zauzima treće mesto, odmah posle Carigradske i Aleksandrijske patrijaršije. Antiohijska patrijaršija se smatra jednom od četiri drevnih patrijaršija Vaseljenske Crkve. Prema predanju, osnovali su je apostoli Petar i Pavle oko 37. godine u Antiohiji. Od 451. godine dobija status patrijaršije.

Iz Antiohijske crkve potiču mnogi sveti podvižnici i predvodnici pravoslavlja: Sveti Jovan Zlatousti, koji je rođen u Antiohiji, veliki Jovan Damaskin i Ilarion Veliki osnivač monaštva u Palestini i mnogi drugi.

Nadležnost Antiohijske patrijaršije obuhvata: Siriju, Liban Irak, Kuvajt, brojne eparhije u Evropi, Americi i Australiji.

Puna istorijska titula poglavara Antiohijske crkve glasi: „Njegovo blaženstvo patrijarh Velike Antiohije, Sirije, Kilikije, Mesopotamije, i sveg Istoka“.

Antiohijska patrijaršija uredi

Antiohijska patrijaršija (grč. Πατριαρχείο Αντιοχείας) se nalazi u Antiohiji gradu na reci Oronto u današnjoj Turskoj. U Rimskom carstvu ovaj grad je bio jedan od najvećih i najznačajnijih na Istoku. Hrišćanstvo je ovde veoma rano bilo prisutno. Jedan od sedam đakona crkve u Jerusalimu bio je Nikola iz Antiohije. U ovom gradu su prvi put nazvani hrišćanima oni koji su poverovali u Gospoda Isusa Hrista (Dap 11,26). Antiohija je zbog svog geografskog položaja kao i velikog broja hrišćana postala misionarsko središte. Odavde je Sveti Pavle sa svojim saradnicima i učenicima pošao na svoja tri misionarska putovanja. Hrišćanstvo je iz ovoga grada šireno u prvom veku nove ere u celoj Maloj Aziji i na Bliskom istoku, zatim na Balkanskom poluostrvu i u južnoj Italiji. U Antiohiji su bili poznati episkopi i rani hrišćanski pisci kao što je Sveti Ignjatije (oko 110), Sveti Teofilo (185), episkop Serapion (212).

Period prvih hiljadu godina uredi

U vreme održavanja Prvog vaseljenskog sabora, iz oblasti Antiohije bilo je prisutno oko 80 episkopa. Antiohijci su među prvima osudili jeretika Pavla Samosatskog na saborima 264. i 268. godine. U Antiohiji je nekoliko vekova delovala poznata Antiohijska bogoslovska škola čiji je osnivač bio sveštenik Lukijan (312). Pored znamenitih svetih otaca, učenici ove škole bili su i jeretici Arije i Nestorije. Jedan od znamenitih episkopa u ovom gradu u vreme arijanske krize bio je Sveti Meletije (381). U 5. veku, Antiohijska crkva je doživela velike potrese zbog nestorijanstva i monofizitstva. Sabor u Efesu (431) od Antiohijske crkve odvojio je Kiparsku crkvu (kanon 6). Na Saboru u Halkidonu (451), iz Antiohije bilo je 130 episkopa. Na ovom Saboru je izvršeno razgraničenje Antiohijske i Jerusalimske crkve: Antiohiji su pripale Fenikija i Arabija. Odluke sabora su odbacili tzv. ne-halkedonski vernici od kojih će se stvoriti Sirijska pravoslavna crkva. U 7. veku Antiohijska crkva je pretrpela invaziju Persijanaca. Na Šestom vaseljenskom saboru u Carigradu zbog monotelitske jeresi osuđen je antiohijski patrijarh Makarije. U vreme ikonoboračke krize u 8. veku, car Lav Isavrijanac je od Antiohije izuzeo oblast Isavriju i priključio je Carigradu.

Period drugog milenija uredi

U vreme vizantijske uprave u oblasti Antiohije (9701084), hrišćanska Crkva je bila slobodna, osnovane su nove eparhije. U vreme Krstaških ratova koje su vodili katolici, krstaši su od muslimana preuzeli delove Male Azije. Boemund Normandijski je okupirao Antiohiju 1098. godine, i stvorena je Antiohijska Kraljevina. Krstaši su onda na čelo Antiohijske crkve postavili katolika Bernarda Valence uspostavivši tzv. Latinska patrijaršija Antiohije, a pravoslavni patrijarh Jovan III Oksit, bio je primoran da napusti svoj presto. Antiohijski pravoslavni patrijarsi morali su da budu u izbeglištvu sve do 1260. godine kada su Mameluci od krstaša preoteli ovaj grad. Sedište patrijarha je premešteno (1268) u Damask. Na Unionističkom saboru u Lionu (1274), Antiohijska crkva nije imala svog predstavnika, niti je prihvatila saborske odluke. Na saboru u Ferari i Firenci (14381439), ovu crkvu zastupao je Marko Evgenik, mitropolit iz grada Efesa u Maloj Aziji. Odluke i ovog unionističkog sabora od strane pravoslavnih Antiohije, odmah su bile odbačene. Sve do pada Vizantije, vizantijski carevi su pomagali Antiohijsku crkvu. Posle slabljenja Vizantije se deo vernika okrenuo Rimu, odnosno na području Antiohije su delovale istočne katoličke crkve: Melkitska katolička crkva, Sirijska katolička crkva i Maronitska crkva.

Krajem 17. veka, dogodile su se izvesne promene u upravljanju Antiohijskom patrijaršijom. Od 1672. do 1850, antiohijski patrijarsi su birani u Carigradu od strane Vaseljenske patrijaršije. U to vreme dolazi do znatnog opadanja broja eparhija. Polovinom 19. veka, pod uticajem pravoslavne Rusije, otvara se tzv. „arapsko pitanje“ u Antiohiji. Otvorio ga je oktobra 1843. godine episkop Kijeva, Porfirije Uspenski. Arabljansko većinsko stanovništvo se ne slaže sa dominacijom Grka, koji su na tim prostorima u manjini, a drže ključna crkvena mesta. Pravoslavni Arabljani sa prostora Antiohijske patrijaršije, 1833. godine u manastiru Balamandu otvaraju Bogosloviju, a počeli su od tada da uživaju i rusku pomoć. Do sukoba sa Grcima dolazi i krajem 19. veka i početkom 20. veka. Sem toga, Antiohijska crkva je posle 1908. godine, usled pokreta mladoturaka imala teške trenutke. U toku Prvog svetskog rata, Sirija je bila poprište velikih ratnih sukoba i obračuna, tako da je Crkva i tada mnogo pretrpela. Kraj turskoj vladavini u Siriji učinili su Francuzi 1918. godine.

Patrijaršija danas uredi

Danas Antiohijska patrijaršija u Pravoslavnoj crkvi zauzima po časti treće mesto, posle Aleksandrijske, a pre Jerusalimske patrijaršije. Sedište joj je u Damasku. Sveti sinod ove Crkve čine svi njeni mitropoliti. Sedišta episkopa su sledeći gradovi: Damask, Pariz, Sidnej, Alepo, Basra, Homs, Hama, Laodikija, Arkadija, Tir, Zahle, Tripoli, Ibail i Bejrut, a u Turskoj - Amida, Teodosiopolj i Tars. U Americi episkope imaju: Sao Paolo, Inglvud, Buenos Ajres, Meksiko, Čile, Njujork. Bogoslovski fakultet radi u manastiru Balamand, a Bogoslovija u Tripoliju.

Antiohijska patrijaršija izdaje pet časopisa i listova, i ima veoma razvijenu haritativnu delatnost. Ima dobro organizovane i uređene organizacije pravoslavne omladine na svim nivoima, od osnovne škole do univerziteta.

Povezano uredi