Grčka mitologija u zapadnoj umjetnosti i književnosti
Grčka mitologija prisutna je u zapadnoj umjetnosti i književnosti još od ponovnog otkrića klasične antike u doba renesanse, kad je Ovidijevo pjesništvo postalo jedan od glavnih izvora inspiracije za pjesnike i umjetnike.[1][2] Već od početka renesanse umjetnici su obrađivali poganske teme iz grčke mitologije skupa s konvencionalnim kršćanskim temama. Među najpoznatije teme talijanskih umjetnika pripadaju Botticellijeve slike Rođenje Venere i Palada i Kentaur, Lede Leonarda da Vincija i Michelangela, te Rafaelova Galatea.[1][2] Putem latinskog jezika i Ovidijevih pjesama grčki je mit utjecao na humanističke i renesansne pjesnike kao što su Petrarka, Boccaccio i Dante Alighieri u Italiji.[3]
In northern Europe, Greek mythology never took the same hold of the visual arts, but its effect was very obvious on literature. I grčki i latinski tekstovi marljivo su se prevodili, pa su priče iz mitologije bile lako dostupne. U Engleskoj su Chaucer, elizabetanci i John Milton bili među autorima koji su stajali pod utjecajem grčkog mita; gotovo svi veliki engleski pjesnici, od Shakespearea do Robert Bridges, tražili su inspiraciju i u grčkoj mitologiji. Jean Racine u Francuskoj i Goethe u Njemačkoj oživjeli su grčku dramu.[3] Racine je prerađivao grčke mitove, uključujući i priče o Fedri, Andromahi, Edipu i Ifigeniji, pridajući im nove funkcije.[2]
U 18. stoljeću Europom se proširilo prosvjetiteljstvo kao svojevrsna filozofska revolucija, koju je pratila određena reakcija protiv grčkog mita, uz tendenciju da se pozornost usredotoči na znanstvena i filozofska dostignuća antičke Grčke i Rima. Međutim, mitovi su i dalje pružali obilje sirove građe dramatičarima, uključujući i one koji su pisali libretta za Handelove opere Admeto i Semela, za Mozartovog Idomeneja i za Gluckovu Ifigeniju u Aulidi.[2] Krajem 18. stoljeća romantizam je pobudio golemo zanimanje za sve što se ticalo Grčke, uključujući i grčku mitologiju. U Velikoj Britaniji novi prijevodi grčkih tragedija i Homera inspirirali su suvremene pjesnike, kao što su lord Tennyson, John Keats, lord Byron i Percy Shelley, te slikare, kao što su lord Leighton i Lawrence Alma-Tadema.[4] Filhelenizam lorda Tennysona, dvorskog pjesnika kraljice Viktorije, bio je tako snažan da su čak i njegovi prikazi engleskog dvora kralja Arthura prožeti utjecajem homerskih spjevova. Iste je motive slijedilea i likovna umjetnost, potaknuta nabavkom mermera s Partenona 1816. godine; mnoge od "grčkih" slika lorda Leightona i Lawrenca Alma-Tademe ozbiljno su smatrane dijelom duge predaje helenskog ideala.[5]
U 19. stoljeću američki autori, kao Thomas Bulfinch i Nathaniel Hawthorne, smatrali su proučavanje antičke mitologije ključnim za razumijevanje engleske i američke knjuževnosti.[6] Prema Bulfinchu, "olimpska božanstva nemaju nijednog štovatelja među živima; danas ona ne pripadaju teologijum nego književnosti i osobnoj sklonosti".[7]
U novije vrijeme obradom tema iz klasičnog mita bavili su se veliki dramatičari Jean Anouilh, Jean Cocteau i Jean Giraudoux u Francuskoj, Eugene O'Neill u Sjedinjenim Državama, T. S. Eliot u Ujedinjenom Kraljevstvu te romanopisci kao James Joyce i André Gide.[3] Christoph Gluck, Richard Strauss, Jacques Offenbach i mnogi drugi uglazbili su teme iz grčke mitologije.[3]
Reference uredi
Literatura uredi
- Bulfinch, Thomas (1885). The Age of Fable: Or, Stories of Gods and Heroes. Belgrade: Sanborn, Carter, and Bazin.
- Burn, Lucilla (1990). Greek Myths. University of Texas Press. ISBN 0-292-72748-8.
- „Greek Mythology”. Encyclopaedia Britannica. 2002.
- Klatt, Mary J.; Brazouski, Antoinette (1994), „Preface”, Children's Books on Ancient Greek and Roman Mythology: An Annotated Bibliography, Greenwood Press, ISBN 0-313-28973-5