Glenn T. Seaborg

Glenn Theodore Seaborg (/ˈsbɔːrɡ/; Ishpeming, MI, 19. travnja 1912.Lafayette, CA, 25. veljače 1999.) je bio američki kemičar švedskog porijekla koji je u historiji ostao zapamćen po svom radu na sintezi, otkriću i istraživanju deset transuranijskih elemenata, zbog čega je 1951. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju.[1] Njegov rad na ovom području doveo je i do nastanka koncepta aktinoida te rasporeda aktinoida unutar periodnog sustava elemenata.

Glenn T. Seaborg

Rođenje 19. travnja 1912.
Sjedinjene Američke Države Ishpeming, MI, Sjedinjene Države
Smrt 25. veljače 1999.
Sjedinjene Američke Države Lafayette, CA, Sjedinjene Države
Državljanstvo Sjedinjene Američke Države američko
Narodnost Šveđanin
Polje kemija
(nuklearna kemija)
Alma mater UCLA
Berkely
Akademski mentor George Ernest Gibson
Gilbert Newton Lewis
Istaknuti studenti Joseph William Kennedy
Elizabeth Rauscher
Arthur Wahl
Kimberly Williams
Poznat po doprinos u sintezi, otkriću i istraživanju čak deset transuranijskih elemenata
Istaknute nagrade

Seaborg je većinu svoje karijere proveo kao predavač i znanstvenik na Berkelyju u Calirofniji, gdje je radio kao profesor, a od 1958. do 1961. je bio i drugi kancelar tog univerziteta.[2] Bio je savjetnik čak desetorice američkih predsjednika, od Trumana do Clintona, za nuklearnu politiku, a od 1961. do 1971. godine bio je i predsjednik Komisije za atomsku energiju, u kojem se svojstvu zalagao za komercijalnu nuklearnu energiju i mirnu primjenu nuklearne znanosti. Tokom cijele svoje karijere, Seaborg se zalagao za kontrolu u naoružanju. Bio je supotpisnik Franckovog izvještaja te je doprinio Sporazumu o djelomičnoj zabrani nuklearnih testiranja, Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja i Sporazumu o potpunoj zabrani nuklearnog testiranja. Bio je i poznati zagovornik znanosti u obrazovanju te financiranja znanstvenih istraživanja. Pred kraj Eisenhowerove administracije, bio je glavni autor Seaborgovog izvještaja o akademskoj znanosti te, kao član Nacionalne komisije za izvrsnost u obrazovanju za mandata Ronalda Reagana, jedan od glavnih autora izvještaja "A Nation at Risk" iz 1983. godine.

Za svog života, Seaborg je otkrio ili je bio jedan od otkrivaća čak deset novih elemenata: plutonija, americija, kirija, berkelija, kalifornija, einsteinija, fermija, mendelevija, nobelija i elemanta 106, koji je, za njegova života, u njegovu čast nazvan seaborgij. Zaslužan je i za otkriće preko 100 izotopa te je ostavio i velik trag u kemiji plutonija, isprva kao član Projekta Manhattan, u sklopu kojega je razradio postupak izolacije plutonijskog goriva koje je korišteno u drugoj atomskoj bombi. Na početku karijere, Seaborg je bio i pionir nuklearne medicine te je otkrio izotope elemenata koji imaju važnu primjenu u dijagnostici i liječenju bolesti, među kojima se posebno ističe jod-131, koji se koristi u liječenju bolesti štitnjače. Uz sve to, njegov teorijski rad na konceptu aktinoida, koji je aktinoide postavio ispod lantanoida u periodnom sustavu, postulirao je postojanje superteških elemenata iz transaktinoidne i superaktinoidne skupine.

Svoje posljednje godine proveo je sa suprugom Helen Griggs, mahom boraveći u svom domu u Lafayetteu. U kolovozu 1998., tokom boravka u Bostonu, doživio je moždani udar, koji je šest mjeseci kasnije doveo do njegove smrti u Lafayetteu. Seaborgova ostavština je enormna. Nakon što je 1951. godine podijelio Nobela s Edwinom McMillanom, Seaborg je dobio još 50 počasnih doktorata i brojne druge nagrade i priznanja. Spisak stvari nazvanih u njegovu čast seže od kemijskog elementa do asteroida. Uz to je bio i vrlo plodan pisac, napisavši nekoliko knjiga i preko 500 znanstvenih radova, često u suradnji s drugim znanstvenicima.

Reference

uredi
  1. „The Nobel Prize in Chemistry 1951”. Nobel Foundation. Pristupljeno August 26, 2012. 
  2. „Past Chancellors | Office of the Chancellor”. Chancellor.berkeley.edu. Pristupljeno 2015-12-24. 

Literatura

uredi

Vanjske poveznice

uredi