Glazura (od njemačke sintagme glas=staklo + lasur=tanki sloj[1]) ili Caklina je tanki staklast sloj kojim se prekrivaju keramički predmeti da postanu vodonepropusni, čvršći i ljepši.[2]

Glazura
Glazirana posuda sa početka 17. vijeka
Glazirana posuda sa početka 17. vijeka

Za vrijeme pečenja sitne čestice glazure koje prekrivaju površinu stapaju se u amorfni sloj nalik na staklo, i tako brtve pore glinenog tijela.[3]

KarakteristikeUredi

Bazično postoje četiri glavne vrste glazura: feldspatska, olovna, kalajna i solna. (Moderna tehnologija proizvela je nove glazure koje ne spadaju u nijednu od tih kategorija). Feldspatske, olovne i solne glazure su prozirne, a kalajna glazura je neprozirna bijela.[3]

Za tvrdi porcelan se uzima feldspatska glazura, a za mekani obično neka od olovnih glazura.[3] Predmeti od tvrdog porcelana se nakon prvog pečenja na 900 °C uranjaju u vodenu suspenziju glinenca, vapnenca, kremena i kaolina i završno peku na 1400 do 1500 °C.[2]

Solna glazura (natrijev i aluminijev silikat) primjenjuje se na grube keramičke predmete od kamenine kao što su kanalizacijske cijevi, sanitarije...[2] Kod ovog procese se lopata obične soli (natrijum klorida) baca u peć kad temperatura dostigne maksimum. Sol se dijeli na svoje sastojke, natrij se veže sa silicijem u glini i tako formira rastvor -vodeno staklo (natrijum silikat), a klor ispari kroz dimnjak peć]]i. Slane glazure imaju hrapavu površinu sličnu narančinoj kori. Ponekad se soli doda malo crvenog olova, tako da glazura izgleda što sličnije uobičajenim.[3]

Tvrda porculanska glazura se obično (kao i solna na kamenini) peče istovremeno sa tijelom iz sirove gline na istoj visokoj temperaturi.[3]

Dvije glavne vrste glazirane keramike su prozirna (olovna) i neprozirna - bijela (kalajna).[3] Glazura od kalaja je bez sumnje korištena za skrivanje nedostataka boje u tijelu, jer većina glina ima promjenjivu količinu željeza koja tijelo boji od svijetle do tamno crvene boje.[3]

HistorijaUredi

Tehniku glaziranja kalajem otkrili su Asirci koji su je koristili da prikriju spojeve oslikanih opeka.[3]

Ta tehnika oživljena je u Mezopotamiji oko 9. vijeka i proširila se na maursku Španiju, odakle se preko otoka Mallorca (kog Talijani zovu Majolica) proširila po Apeninskom poluotoku. Zbog tog se ta tehnika u Italiji pogrešno i zove majolika. I pored toga talijanska majolika, naročito ona iz Faenze postala je cijenjena i popularna širom Evrope.[3] Početkom 16. vijeka tu tehniku su počeli imitirati u južnoj Francuskoj pod imenom fajansa. Pod tim imenom se proizvodio porcelan u Njemačkoj, Španiji i Skandinaviji.[3]

Početkom 17. vijeka u nizozemskom Delft procvjetala je manufakturna proizvodnja grnčarije glazirane kalajem. Nizozemski grnčari prenjeli su tu tehniku (zajedno sa imenom) u Englesku, pa se tako zbrka oko imena tog tipa glazure povećala.[3]

Iako glazirana kamenina ne spada u tako određene kategorije kao glazirana keramika, donekle se može klasificirati prema vrsti glazure koja se koristi. Fina kineska kamenina iz vremena Dinastije Sung (960.–1279.) bila je prekrivena glazurom napravljenom od feldspata, istim staklastim materijalom koji se kasnije koristio i za tijelo i za porculansku glazuru.[3]

IzvoriUredi

  1. "Glasur, die" (njemački). Duden. https://www.duden.de/rechtschreibung/Glasur#herkunft. Pristupljeno 18.02. 2020.. 
  2. 2,0 2,1 2,2 "Glazura" (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=10515. Pristupljeno 18.2. 2020.. 
  3. 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 "Decorative glazing" (engleski). Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/art/pottery/Decorative-glazing#ref599886. Pristupljeno 02.02. 2020.. 

Vanjske vezeUredi