Giovanni Battista Tiepolo
Giovanni Battista Tiepolo ili Gianbattista Tiepolo (Venecija, 5. mart 1696. – Madrid, 27. mart 1770) je talijanski slikar i grafičar; jedan je od posljednjih velikih predstavnika venecijanskog slikarstva i jedan od najistaknutijih predstavnika kasnog baroka i rokokoa, virtuozni majstor iluzionizma i perspektive. Osim Veneta Tiepolo je slikao i u Würzburgu i Madridu.
| Giovanni Battista Tiepolo | |
|---|---|
| Barok, Rokoko | |
 Autoportret iz serije fresaka za würzburgšku rezidenciju | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 5. mart 1696 Venecija, Italija |
| Smrt | 27. mart 1770 Madrid, Španjolska |
| Opus | |
| Polje | slikarstvo - crtež - grafika |
| Praksa | Venecija, Milano, Würzburg, Madrid |
| Znamenita djela | |
Kleopatrina gozba Bijeg u Egipat Otmica Sabinjanki Poklonstvo kraljeva Krist stišava oluju na moru Mučeništvo Sv. Agate Šarlatan | |
| Influencija | |
Na
| |
| Potpis | |
 | |
Život i djelo uredi
Mladost (1696–1726) uredi
Giovanni Battista je bio šesto najmlađe dijete u obitelji pomorskog kapetana Domenica Tiepola i njegove žene Orsette, otac mu je umro godinu dana nakon njegova rođenja, - ostavivši familiju u materijalnim nevoljama. Njegov kum, po kome je dobio ime, - imućni venecijanski patricij Giovanni Battista Dorià brinuo se o obitelji.
Slikarstvu se učio u botegi Gregorija Lazzarinija, ali je ubrzo potpao pod uticaj Sebastiana Riccija i Giovanni Battiste Piazzette. Sa 19 godina, dobio je prvu narudžbu za sliku Žrtvovanje Isaka (danas u Gallerie dell'Accademia). Lazzarinijevu botegu napustio je 1717, i postao član bratovšine Fraglia (slikarski ceh), 1719, se oženio sa Marijom Cecilijom Guardi, sestrom dva tadašnja venecijanska slikara; Francesca i Giovannija Guardija. Tiepolo i njegova žena Marija imali su devetoro djece, četiri kćeri i tri sina preživjeli su djetinsto. Njegova dva sina, Domenico i Lorenzo, postali su slikari kao on i pomagali mu u radu i postigli nezavisne karijere, treći sin postao je svećenik.
Rani radovi (1726-1750) uredi
Prva veća Tiepolova narudžba bile su freske za kapelu i palaču Dionisija Delfina u Udinama (1726-1728). Nakon toga dobio je narudžbu za ciklus velikih slika na platnu za dekoraciju prijemnog salona za palaču Ca' Dolfin na kanal Grandeu u Veneciji (1726-1729). Ciklus je bio pun antičkih bitaka i velikih trijumfa.
Način na koji je slikao Tiepolo, sa vrlo svijetlim podlogama i sa puno svijetlih i jasnih boja, bio je nov i donio mu je mnogo novih narudžbi. Naslikao je ulja na platnu za crkvu Verolanuova (1735–1740), za bratovštinu Scuola dei Carmini (1740-1747), za crkvu Scalzi (1743 -1744) u Veneciji (danas porušena). Oslikao je strop palače Archinto i Casati-Dugnani u Milanu (1731), kapelu Colleoni u Bergamu (1732–1733), strop jezuitske crkve Santa Maria del Rosario(1737-1739), i strop plesnog salona Palazzo Labia, u Veneciji, naslikavši Kleopatrin život (1745–1750).
Freske za Würzburgšku rezidenciju (1750–1753) uredi
Nakon 1750., glas o Tiepolovom slikarskom majstorstvu proširio se Evropom. Würzburgški knez biskup Karla Filipa Greiffenklaua, naručio je od njega oslikavanje svoje nove rezidencije dovršene 1744. Tiepolo je oslikao rezidenciju uz pomoć svoja dva sina Giandomenica i Lorenza.[1] Osobito je impresivna stropna freska od 677 m2 u ulaznom salonu. Tema njegovih fresaka bio je alegorična priča o Apolonu i njegovoj sunčanoj kočiji na putu preko zemljinih kontinenata; Evrope, Azije, Afrike i Amerike. U priči o Evropi naslikao je i svoj auportret pored portreta svog sina Giandomenica.[2]
Povratak u Veneciju (1753–1770) uredi
Tiepolo se vratio u Veneciju 1753., njegova slava bila je u zenitu, tražili su ga na sve strane i izabrali za predsjednika Akademije u Padovi. Tad je oslikao dramatičan ciklus fresaka Trijumf vjere za crkvu Chiesa della Pietà, ukrasio freskama palaču Ca 'Rezzonico i vilu Valmaranu u Vicenzi i oslikao veliku stropnu fresku za vilu Pisani u ladanjskom mjestu Stra. Iz tog perioda su i dvije freske o životu Kleopatre za venecijanski Palazzo Labia; Sastanak Mаrka Antonija i Kleopatre i Kleopatrinu gozbu, za istu palaču oslikao je središnji strop scenom Trijumfa Belerofonta. Tiepolove majstorski naslikana perspektivna skraćenja na velikim stropovima, nisu bila samo produkt njegova oka i vještine ruke, već i plod suranje sa stručnjacima za perspektivu poput Girolama Mengozzi Colonne.
Freske za kraljevsku palaču u Madridu uredi
Španjolski kralj Karlo III. naručio je od Tiepola 1761, oslikavanje stropa za prijestolnu dvoranu kraljevske palače u Madridu. Tiepolo je naslikao panegirik na temu Apoteoza Španjolske, alegorijski prikazavši trijumf Španjolske u Americi i diljem svijeta. Njegov rad u Španjolskoj, izazvao je žestoku ljubomoru domaćih slikara i gorko protivljenje u tom se osobito isticao prvak španjolskog neoklasicizma - Anton Rafael Mengs.
Tiepolo je umro u Madridu 27. marta 1770.
Tiepolo je pored impresivnog broja fresaka i velikih oltarnih slika, naslikao i brojne raskošne štafelajne slike svjetovnog karaktera; Otmica Sabinjanki; Skidanje s križa, čak i slike sa scenama iz pučkog života; Menuet, puno dobrih portreta i brojne živahne karikature, crteže i bakropise.
Poznatija djela: uredi
- "Bijeg u Egipat",
- "Kleopatrina gozba",
- "Alegorija planeta i kontinenata",
- "Otmica Sabinjanki",
- "Poklonstvo kraljeva",
- "Krist stišava oluju na moru",
- "Mučeništvo Sv. Agate",
- "Šarlatan".
Galerija slika uredi
-
Papa Klement I, oko 1735, ulje na platnu, 69 × 55 cm, Nacionalna galerija, London. -
Vjenčanje Fridrika I. Barbarose, 1751, freska u dvorcu Würzburg. -
Rinaldo i Armida u vrtu, 1752., freska, dvorac u Würzburgu. -
Bogorodica, 1763., ulje na platnu, 63 × 50 cm, Nacionalna galerija, Washington.
Izvori uredi
- ↑ Michael Levey, Painting in Eighteenth-Century Venice, rev. ed., Cornell University Press, 1980, 225–230
- ↑ Bavarian Palace Department, Würzburg Residenz, Tour, Treppenhaus, Picture Gallery (pristupljeno 23. 04. 2011.) Arhivirano 2008-06-29 na Wayback Machine-u (de)
