Georgije Amartol

Georgije Amartol (grč. Γεώργιος Ἁμαρτωλός, pisao oko 865) bio je vizantijski monah u Carigradu tokom vladavine Mihaila III (842-867) i pisac jedne značajne hronike. "Amartol" nije njegovo ime već epitet koji sam sebi daje u naslovu svoga dela: "Kratka hronika od različitih hroničara i interpretatora, koje je sakupio i rasporedio Georgije, grešnik (ὐπο Γεώργιου ἁμαρτωλόυ)". Krumbacher (Byz. Litt., 358) se ne slaže sa upotrebom ovog epiteta kao dela imena te predlaže oblik Georgije Monah (Γεώργιος ὁ Μοναχός).

Georgije Amartol

Georgijeva Kratka hronika je spis sa čisto monaškom notom, polemički kada je reč o ikonoborstvu, angažovan kad god se treba pokazati kao teolog. Izvori su mu Teofan Ispovednik, Jovan Malala, razna teološka i crkvenoistorijska dela, kao i Breviarium Nikifora I. Od ove hronike poći će mnoga kasnija hronografska dela u Vizantiji, a ona će, prevedena na staroslovenski između 945. i 960. godine, pružiti Slovenima prva ozbiljnija istorijska saznanja mimo Biblije. Jedan od nastavaka je tzv. Georgios Continuatus, a u obliku u kome nam je sačuvan, ovaj nastavak je sačinjen za vreme cara Nikifora II Foke (963969): autor tog nastavka posebno ističe istoriju ratova, prirodne događaje i porodične prilike vladara. Ova redakcija (A) je ujedno i završni deo hronika poznatih pod imenom Simeona Magistra, Lava Gramatika, odnosno Teodosija Melitena. Druga redakcija (B) sadrži od reči do reči preuzete umetke iz dela Genesija ili iz njegovih izvora. Nju je koristio Teofanov nastavljač.

Kratka hronika sastoji se od četiri knjige. Prva obrađuje svetovnu istoriju od Adama i Eve do Aleksandra Velikog, druga istoriju koju pokriva Stari zavet, treća rimsku istoriju od Julija Cezara do Konstantina Velikog, a četvrta period do piščeva doba, zaključno sa smrću cara Teofila (842), čija je udovica Teodora te godine ponovo uspostavila poštovanje ikona. Ova je hronika jednini originalni savremeni izvor za period od 813. do 842. godine, pa je stoga veoma značajna. Kao što je obično slučaj sa srednjovekovnim hronikama, jedini deo koji ima kakvu-takvu vrednost kao istorijski izvor jeste pregled događaja iz vremena samoga pisca. Ostatak hronike je zanimljiv uglavnom kao primer vizantijskih ideja o različitim temama te kao primer pitanja koja su interesovala vizantijske monahe.

Georgije u uvodu opisuje svoje ideale i načela. Upotrebio je antičke i savremene grčke izvore, te se trudio da opiše one događaje koje je smatrao korisnim i potrebnim, strogo se držeći istine i ne pokušavajući da se dodvori čitaocu izveštačenim pisanjem ili pretenzijama na književni stil. On je, dakle, od ogromnog istorijskog materijala obradio samo ono što je smatrao korisnim i neophodnim, pa stoga delo sadrži brojna pobožna razmišljanja i teološke ekskurse. Georgije piše o tome kako su izmišljeni idoli, kako je nastalo monaštvo, religija Saracena, a naročito o ikonoklazmu koji se netom okončao. Kao i svi monasi, i Georgije mrzi ikonoklaste. Agresivan ton kojim piše o ikonoklastima pokazuje koliko je još sveža ta borba u sećanju ljudi. Dugački ekskursi posvećeni su velikim crkvenim ocima.

Prva knjiga obrađuje neverovatno raznolike osobe — Adama, Nimroda, Persijance, Haldejce, Brahmane, Amazonke itd. I u drugoj knjizi, premda kaže da će se tu baviti samo biblijskom istorijom, Georgije ima dosta da kaže i o Platonu i uopšte o antičkim filozofima. Georgijeva se hronika završava sa 842. godinom, ali su je nastavili mnogi drugi pisci, među kojima je najznačajniji Simeon Logotet, koji je možda identičan sa Simeonom Metafrastom, autorom jednog hagiografskog zbornika iz 10. veka. Najduži nastavak dopire sve do 948. godine. U ovim nastavcima religijska su pitanja potisnuta u pozadinu, a u prvi plan izbija politička istorija. Postoje i nastavci koji idu do 1143. godine, ali oni nemaju velike vrednosti.

Uprkos Georgijevim neuglađenim pogledima i agresivnoj mržnji prema ikonoklastima, njegovo je delo veoma značajno za istoriju njemu savremenog doba. Delo je bilo ubrzo prevedeno na slovenske jezike (bugarski i srpskohrvatski) kao i na gruzijski jezik. Ovi prevodi postali su svojevrsni izvori za sve rane slovenske istoričare, među kojima je svakako najpoznatiji Nestor. Kao veoma popularno i mnogo čitano delo, ono je stalno bilo ispravljano, dopunjavano i menjano od strane anonimnih autora, tako da rekonstrukcija prvobitne verzije predstavlja "jedan od najtežih problema vizantijske filologije" (Krumbacher, 355).