Geografija Asirije

Kad se govori o Asiriji u zemljopisnom smislu, onda je riječ o sjevernom dijelu Mezopotamije, čijim se središtem obično označava trokut što ga čine Kurdsko gorje na sjeveru, rijeka Tigris na zapadu, te gornji tok rijeke Zab s istoka, koja se potom ulijeva u Tigris, čineći tako najjužniji krak toga trokuta. Unutar ovog trokuta, ili vrlo blizu njemu, smjestili su se svi važni gradovi toga kraja: Ašur, Niniva, Arbela i Kalah. Kroz povijest narodi koji su obitavali na ovom području uspjeli su proširiti svoj utjecaj na čitavo šire područje Asirije, čiji južni kraj označuje točka gdje se Eufrat i Tigris najviše približuju, otprilike u visini današnjeg Bagdada. Istočnu su granicu označavale padine brda Zagros, sjevernu granicu Kurdsko gorje, a zapadnu Sirijska pustinja. U današnjem političkom smislu čitav središnji dio Asirije nalazi se unutar Iraka, dok se šira Asirija protezala u današnju južnu Tursku i istočnu Siriju.

Krajolik

uredi

Najviše su planine u Asiriji Kurdsko gorje i planine Zagros, koje dostižu visinu od 3.600 metara. Sama središnja Asirija blago je brežuljkasta, dok se zapadno od Tigrisa nalazi polupustinjsko područje nazvano Džezira (Jezirah), a prostire se sve do rijeke Eufrata. Tigris je glavna asirska rijeka, skupa s pritocima: Gornji i Donji Zab, te Šat el-adheim. Sve su ove rijeke obilježene brzim i za plovidbu nesigurnim tokovima. Skele i čamci mogu se koristiti na Tigrisu južno od Mosula, no i ondje bi putovanje moglo biti prilično opasno.

Klima

uredi

Obično se drži da Asirija ima izuzetno ugodnu klimu. Ljeta su topla, ali ne i pretjerano vruća, dok su zime svježe, ali ne i pretjerano hladne. Proljeće i jesen su duga i umjerena godišnja doba. Za razliku od Babilonije, u Asiriji su padaline redovite i dostatne za bogatu vegetaciju. Tek nešto južnije od grada Ašura proteže se linija koja, s istoka prema zapadu, dijeli Asiriju na sjeverni dio s redovitim oborinama i južni s tek povremenim oborinama.

Postoje dokazi da je oko 1200. pne. došlo do mikroklimatske promjene u središnjem dijelu Plodnog polumjeseca, uključujući i Asiriju. Kroz nekoliko godina bilo je vrlo malo kiše, što je dovelo do siromašnijeg uroda žitarica, a potom i do gladi, s teškim ekonomskim i političkim posljedicama. Također, kroz niz tisućljeća došlo je i do snažne erozije tla zbog sječe drveća za gradnju i ogrijev. Vjeruje se da su u 2. tisućljeću pne. još uvijek na području Asirije postojale prostrane šume bogate vegetacijom i divljim životinjama, te da je tlo općenito bilo bogatije i plodnije no danas.

Prirodna bogatstva, poljoprivreda i stočarstvo

uredi

Najveća prirodna bogatstva Asirije svakako su zemlja i voda, što je omogućilo razvoj poljoprivrede i stočarstva. Zahvaljujući redovitim padalinama, ljudi su mogli živjeti bilo gdje u Asiriji, te se nisu morali okupljati isključivo oko vodenih tokova, kao što je to bio slučaj u Babiloniji. Tako je kroz povijest većina središnje Asirije bila napućena ljudima koji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a ubrzo se to proširilo i na Džeziru, kako je rastao broj stanovništva. U rijekama je bilo dovoljno ribe, dok su na brežuljcima uspijevali vinogradi. Relativno mekan mosulski mramor korišten je za gradnju i kiparstvo, no glavni građevinski materijal bila je glinena opeka, te bitumen koji se mogao naći u Eufratu, u blizini današnjeg grada Hit. U Džeziri su postojale, i još uvijek postoje, zalihe soli.

Temelj gospodarstva predstavljala je poljoprivreda i stočarstvo. Ove dvije gospodarske grane međusobno su se nadopunjavale, tako da je dio zemlje korišten za ispašu, a drugi dio za obrađivanje i uzgoj žitarica. Najčešća žitarica bio je ječam, no uzgajala se i pšenica. Od ječma se proizvodio kruh i jedna vrsta piva, a od grožđa vino. Ulje od sezama korišteno je za obogaćivanje kruha. Povrće se rijetko uzgajalo. Veću su važnost imali začini, poput gorušice i, naravno, sol. Najčešće povrće bio je luk, češnjak i poriluk, a uobičajeni dio prehrane činilo je i voće poput jabuka, grožđa i oraha.

Od domaćih životinja, najčešće su uzgajane ovce i koze, koje su omogućavale i proizvodnju tkanine. Kozje je mlijeko bilo osobito na cijeni, kako kao piće, tako i kao sirovina za proizvodnju sira. Držale su se svinje, goveda i perad poput patki i kokoši. Najčešće ove životinje nisu ubijane radi mesa, budući da se meso jelo samo za najveće blagdane i proslave. Volovi su korišteni za vuču, a magarci i mazge za transport robe. Uzgoj konja udomaćio se tek sredinom 2. tisućljeća pne., a koristili su se kao životinje za vojne potrebe za vuču kočija i za konjicu.

Trgovina i putovanja

uredi

Trgovina je, zbog nedostatka nekih bitnih prirodnih dobara, još od prapovijesti bila životno važan dio asirskoga gospodarstva. Usto, Asirija je zemljopisno smještena na raskrižju puteva od istoka prema zapadu i od sjevera prema jugu. Grad Ašur osobito je važan u tom smislu budući da je na tom mjestu posotojao prolaz kroz planine Zargos. Za razliku od Babilonije, asirske rijeke nisu imale odlučujuću važnost u transportu, pa su karavane i vojske bile prisiljene na premještanje kopnenim putem, ali duž rijeka radi opskrbe vodom. Većina je puteva bila u lošem stanju, puna utrtih tragova i rupa, no postojali su i kraljevski putevi što su ih koristili kraljevi glasnici, a održavani su u dobru stanju. Poznato je da je karavana ili vojna jedinica mogla otprilike prijeći 25 km dnevno, što je ipak bitno ovisilo o vrsti terena. Radi bržeg komuniciranja, Asirci su postavljali usputne postaje, gdje su konji bili spremni 24 sata dnevno. Na taj je način kralj mogao ostati u vezi s najudaljenijim krajevima zemlje.