Fudbalska reprezentacija Italije

Fudbalska reprezentacija Italije (ital. Nazionale di calcio dell'Italia) predstavlja Italiju na međunarodnim nogometnim natjecanjima. Reprezentacija se nalazi pod upravom Italijanskog fudbalskog saveza (ital. Federazione Italiana Giuoco Calcio), a natječe se kao članica UEFA-e. Tradicionalne reprezentativne boje su svijetlo plava i bijela.

Italija
Boje
Generalno
Konfederacija	UEFA
Nadimci	Azzurri
FIFA-in rang	▬ 10.
Ličnosti
Izbornik	Luciano Spalletti
Najviše nastupa	Gianluigi Buffon (176)
Najviše golova	Gigi Riva (35)
Historija
Prva utakmica	Italija 6:2 Francuska (Milano; 15. maja 1910.)
Najveća pobjeda	Italija 9:0 Sjedinjene Države (Brentford; 2. augusta 1948.)
Najveći poraz	Mađarska 7:1 Italija (Budimpešta; 6. aprila 1924.)
Natjecanja
Natjecanje Najbolji plasman FIFA Svjetsko prvenstvo Prvi (1934., 1938., 1982., 2006.) UEFA Euro Prvi (1968., 2020.) Kup konfederacija Treći (2013.) Olimpijske igre Prvi (1936.)
Dresovi
Domaći 　 Gostujući

Historija

15. maja 1910., Italijanska reprezentacija prije utakmice protiv Francuske.

Italijanski fudbalski savez (tada FIF) nastao je 1898. godine, kada je fudbal u Italiji još bio na pionirskoj razini. Prvi pokušaj stvaranja italijanske selekcije dogodio se već 1899. – a prema nekim izvorima čak 1895. – kada je FIF odabrao jedanaest igrača koji su igrali u italijanskom prvenstvu, od kojih su samo trojica bili Italijani, da bi odigrali prijateljsku utakmicu 30. aprila u Torinu, na Velodromu Umberto Prvi, protiv švicarske momčadi koja će pobijediti 0:2. Talijanski reprezentativci su tom prilikom nosili plavo-bijelu uniformu koja je zapravo bila dres Genoe. Igrači odabrani za tu utakmicu su bili engleski golman George Beaton, Edoardo Bosio, Edward Dobbie, Herbert Kilpin, Gordon Thomas Savage i Albert Weber iz torinskog Internacionala; te Joseph William Agar, Ernesto De Galleani, Norman Victor Leaver, Edoardo Pasteur i James Spensley iz Genoe.

No, apsolutni debi italijanske reprezentacije je bio 1910. na travnjaku Areni Civica u Milanu. Naime dana 13. januara 1910. rođena je italijanska reprezentacija, zahvaljujući Luigiju Bosisiju, tadašnjem predsjedniku Talijanskog fudbalskog saveza. U tu svrhu, u nedostatku stručnih trenera i sudaca koji su najstručniji, italijanska federacija je imenovala jednu tehničku komisiju da bi odabrala igrače koji će igrati za reprezentaciju za prve utakmice. Tehnička komisija koju su činili Umberto Meazza (US Milanese), Alberto Crivelli (Ausonia Pro Gorla), Agostino Recalcati (US Milanese), Giuseppe Gama (Inter) i Giannino Camperio (Milan), odredila je Umberta Meazzu za trenera. Dana 15. maja, u Areni Civica u Milanu, Italija je debitirala protiv Francuske i pobijedila 6:2. Kapetan selekcije je bio Francesco Calì iz kluba Andrea Dorije, dok je prvi historijski povijesni pogodak za Azzurre postigao Pietro Lana, autor tri gola. Reprezentacija je ovom prilikom debitirala u bijelim majicama s grbom kuće Savoja budući da još nije bio postignut dogovor oko boja službene uniforme.

Reprezentacija sa Olimpijskih igara u Stokholmu.

Prvo službeno natjecanje na kojem je sudjelovala talijanska reprezentacija bile su 1912. godine Olimpijske igre u Stockholmu. 29. juna 1912. je izgubila na Tranebergs Idrottsplats, je u kvalifikacijskom kolu od Finske za 2:3 nakon produžetaka. Bila je to prva utakmica pod vodstvom Vittoria Pozza. Franco Bontadini je u 10. minuti postigao prvi službeni pogodak u historiji reprezentacije.

Na Olimpijskim igrama u Antwerpenu 1920. reprezentacija je prošla kvalifikacijski krug pobijedivši u Gentu Egipat s 2:1. Pristupivši po prvi put olimpijskom fudbalskom turniru, Azzurri su bili odmah eliminirani u četvrtfinalu, nakon poraza od 3:1 protiv Francuske na Olimpijskom stadionu u Antwerpenu.

Renzo De Vecchi (lijevo) u prijateljskoj utakmici protiv Nizozemske iz maja 1920.

Četiri godine nakon Igara u Antwerpenu, na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. Italija je se suočila sa Španjolskom u kvalifikacijskom krugu: na Olimpijskom stadionu Colombes, Italija je pobijedila 1:0 zahvaljujući autogolu Iberaca, i tako dobila pristup na Olimpijski turnir. Italija je u osmini finala na stadionu Pershing u Parizu pobijedila Luksemburg s 2:0, ali je u četvrtfinalu ispala od Švicarske koja je svladala Azzurre zahvaljujući 2:1 postignutim na pariškom Stadionu Bergeyre.

S fudbalom koji je u to vrijeme postajao faktor kulturne reference za italijanski identitet – toliko da je utakmica protiv Mađarske 25. marta 1928. dobila radio prijenos – momčad je također postigla svoje prve uspjehe na natjecateljskoj razini, osvojivši medalju na bronca na Olimpijskim igrama u Amsterdamu.

Nakon što su eliminirali Francusku i Španjolsku, Italija je izgubila u polufinalu od Urugvaja, završivši natjecanje na najnižoj stepenici postolja zahvaljujući čistoj pobjedi (11:3) protiv Egipta. Međutim, 1930. godine uspjeh je došao na Međunarodnom kupu, turniru koji je inauguriran 1927. godine.

Simboli i rivalstva

Historijski gledano, Italija ima najjača fudbalska rivalstva s Francuskom i Njemačkom.

Prva suparništva talijanske fudbalske reprezentacije bila su tijekom 1920-in i 1930-ih s Austrijom, Mađarskom, Urugvajem i Čehoslovačkom. Nakon rata pojavila su se nova rivalstva s druga dva velika južnoamerička igrača (Argentina i Brazil), a prije svega s ostalim velikim silama europskog fudbala koje su osvojile jedan ili više svjetskih naslova: Francuskom, Njemačkom, Engleskom i Španijom.

Fudbal je oduvijek bio popularan i naširoko praćen sport u Italiji, a utakmice reprezentacije prate se u cijeloj zemlji s velikom strepnjom. Za utakmice Azzurra na Svjetskom ili Europskom prvenstvu često postavljaju veliki dvorski ekrane od strane općinskih uprava na glavnim trgovima talijanskih gradova, ali i privatnih osoba u javnim objektima kao što su barovi, pubovi, plaže, ispred kojih navijači mogu gledati utakmice. U slučaju pobjede u utakmicama dva glavna turnira, nerijetko svjedočimo navijačkim vrtuljcima na ulicama urbanih centrova, koji povećavaju sudjelovanje proporcionalno različitim rundama turnira, i čemu se pridodaju brojni vatrometi na nebu talijanskih gradova u slučaju konačnog uspjeha. Nadalje, na mnogim balkonima ili terasama talijanskih domova vidimo istaknutu talijansku zastavu. Nerijetko se događa da se sve navedene organizirane ili spontane manifestacije podrške Azzurrima nalaze i u velikim metropolama na svakom kontinentu, ukoliko tu postoje velike zajednice talijanskih iseljenika.

Dresovi

Talijanski dres iz 1990-ih.

Fudbalska reprezentacija Italije na Wikimedijinoj ostavi

Alessandro Del Piero u dresu iz 1998.

Prva uniforma talijanske fudbalske reprezentacije (tj. domaća) tradicionalno se sastoji od svijetloplave majice, bijelih hlačica i svijetloplavih čarapa. Majica je svijetloplava od 1911. godine, osim u nekoliko razdoblja u kojima je ta boja težila svijetloplavoj boji sa svijetlim nebeskim tonom. Kratke hlače su bijele boje, no u posljednjih dvadesetak godina često se koriste i u svijetloplavoj boji za jednobojnu uniformu, dok su se u prošlosti povremeno koristile u crnoj ili smeđoj boji. Čarape su plave od 1960. godine, a prije su bile crne s plavim rubom.

Druga uniforma (tj. gostuća) tradicionalno se sastoji od bijele majice s pozivima na plavu, od svijetloplavih kratkih hlača i od bijelih čarapa. Majica je bijela od 1911., premda je u nekim prilikama postala crna tijekom fašističkog razdoblja. Kratke hlače su svijetloplave, često se također koriste u bijeloj boji kako bi oblikovale jednobojnu uniformu. Ostale boje koje se koriste za kratke hlače su tamnoplava ili crna. Čarape su bijele, osim nekih uniformi iz prošlosti koje su imale plave ili crne čarape.

Bijeli dres iz 2021.

1954. je godina u kojoj se nosila treća uniforma, koja je sadržavala alternativnu boju plavoj i bijeloj, tj. dvjema povijesnim bojama: naime, 5. decembra 1954. Italija je bila domaćin prijateljske utakmice protiv Argentine i igrači talijanske selekcije su na teren izašla s novom zelenom majicom na kojoj je zadržan isti grb koji se koristio u tom razdoblju. Hlačice su ostale bijele, a čarape crne sa zelenim rubovima. Pedeset godina nakon tog događaja reprezentacija je ostala s klasičnim dvjema bojama sve do 2004. kada je za prijateljsku utakmicu u Reykjavíku s Islandom 17. augusta Italija koristila bespresednu tamnoplavu uniformu.

Međutim, za reprezentativne vratare prve uniforme bile su crne ili bijele. Nakon Drugog svjetskog rata promijenila se u različite nijanse sive s plavim ovratnikom i rubovima i crnim kratkim hlačama. Ta vratarska uniforma ostala je gotovo nepromijenjena sve do 1980-ih, kada je siva boja dresa postala metalik srebrna, također rezultat tehničkih inovacija u tekstilnoj industriji. Od početka sljedećeg desetljeća, vratarske uniforme i dalje su se izrađivale s tradicionalnim bojama srebrne ili sive, ali koje su sadržavale i druge boje u središnjem dizajnu ili na rukavima. U drugoj polovici 1990-ih napuštena je uporaba same jedne boje za vratarske uniforme, dok se i dalje koristila siva boja i čak četiri službene vratarske uniforme u službenom dresu.

2019. reprezentacija je se opet pozanimala za trećom uniformom, vraćajući gore spomenutu zelenu boju već viđenu 1954. godine.

Kronologija domaćih dresova Italijanske reprezentacije

1910. 　 1911-14. 　 1912. 　 1915. 　 1920-27. 　 1927. 　 1928-43. 　 1945. 　 1946. 　 1947. 　 1948. 　 1948. 　 1949. 　 1949/50. 　 1950. 　 1951. 　 1952-54. 　 1954. 　 1954-57. 　 1957. 　 1958/59. 　 1960-62. 　 1962. 　 1962-64. 　 1965/66. 　 1966. 　 1967/68. 　 1968. 　 1969. 　 1970-73. 　 1973. 　 1973/74. 　 1974-78. 　 1978-79. 　 1979/80. 　 1981. 　 1981-83. 　 1983/84. 　 1984. 　 1985. 　 1985-91. 　 1991-94. 　 1994 　 1995/96. 　 1996-98. 　 1998. 　 1999. 　 1999/2000. 　 2000/01. 　 2002. 　 2003/04. 　 2004/05. 　 2006/07. 　 2006. 　 2008. 　 2008/09. 　 2009. 　 2009. 　 2010. 　 2010/11. 　 2011/13. 　 Alternativna 2011-13. 　 2013. 　 Alternativna 2013. 　 2014/15. 　 Alternativna 2014/15. 　 2015-17. 　 Alternativna 2016/17. 　 2017-19. 　 Alternativna 2018/19. 　 2020-21 　 Alternativna 2021/22. 　 2021. 　 2022. 　 Alternativna 2022. 　 2023. 　 2024- 　 Alternativna 2024-

Kronologija gostućih dresova Italijanske reprezentacije

1934 　 1935-38 　 1948 　 1949 　 1950 　 1951 　 1954 　 1954 　 1956 　 1962 　 1966 　 1967 　 1970 　 1972-74 　 1974 　 1974-78 　 1978 　 1979 　 1979-80 　 1981-83 　 1983-84 　 1985-91 　 1991-94 　 1994 　 1995-96 　 1996-98 　 1998 　 1999-00 　 1999-00L 　 2000-01 　 2002-03 　 2003-04 　 2004-05 　 2005-06 　 2006-07 　 2007-08 　 2008-09 　 2010 WC 　 2010-11 　 2012-13 　 2012-13 　 2014-15 　 2015-16 　 2016-17 　 Alternate 2017 　 2018-19 　 2019-20 　 Alternate 2020 　 2021 　 Alternate 2021 　 2021-22 　 2022 　 2022 (Alternate) 　 2023 　 2024- 　 Alternate 2024-

Kronologija trećih dresova Italijanske reprezentacije
1954 　 2004 　 2019 　 NL 2023

Stadioni, adrese i sjedišta

Italijanska reprezentacija nema jedan određeni stadion. Do sada su se njezine utakmice odigrale na 42 lokacija, većinom u Rimu, Milanu, Torinu, Firenci, Genovi, Napulju, Bolonji, pa često i u Palermu, Bariju i Udinama. Sjedište, tehnički centar i mjesto pripreme utakmica je Federalni tehnički centar "Luigi Ridolfi" (ital. Centro Tecnico Federale Luigi Ridolfi) i nalazi se u Covercianu, blizu Fiesolea u Toskani. Točna adresa je via D'Annunzio 138. Sjedište Nogometnog saveza je u Rimu, u zgradi koja se nalazi u via Gregorio Allegri 14, u rimskoj četvrti Pinciano.

Aktualni kadar

Trenerski kadar

Položaj	Ime
Izbornik	Luciano Spalletti
Pomoćni treneri	Marco Domenichini
	Daniele Baldini
	Salvatore Russo
Treneri golmana	Marco Savorani
Kondicijski treneri	Franco Ferrini
	Francesco Sinatti
	Davide Dusi
Analitičari	Renato Baldi
	Marco Mannucci
Ljekari	Carmine Costabile
	Angelo De Carli
Voditelj tima	Gianluigi Buffon

Uspjeh na međunarodnim natjecanjima

Statistike

Igrači s najviše nastupa

Dva igrača s najviše nastupa za talijansku reprezentaciju: branič Cannavaro i vratar Buffon.

Rank	Igrač	Uta.	Gol.	Karijera
1	Gianluigi Buffon	176	0	1997–2018
2	Fabio Cannavaro	136	2	1997–2010
3	Paolo Maldini	126	7	1988–2002
4	Leonardo Bonucci	121	8	2010–2023
5	Giorgio Chiellini	117	8	2004–2022
	Daniele De Rossi	117	21	2004–2017
7	Andrea Pirlo	116	13	2002–2015
8	Dino Zoff	112	0	1968–1983
9	Gianluca Zambrotta	98	2	1999–2010
10	Giacinto Facchetti	94	3	1963–1977

Najbolji strijelci

Luigi Riva je najbolji strijelac u historiji Italije s 35 golova.

#	Igrač	Gol.	Uta.	Prosjek	Karijera
1	Luigi Riva	35	42	0.83	1965–1974
2	Giuseppe Meazza	33	53	0.62	1930–1939
3	Silvio Piola	30	34	0.88	1935–1952
4	Roberto Baggio	27	56	0.48	1988–2004
	Alessandro Del Piero		91	0.3	1995–2008
6	Adolfo Baloncieri	25	47	0.53	1920–1930
	Filippo Inzaghi		57	0.44	1997–2007
	Alessandro Altobelli		61	0.41	1980–1988
9	Christian Vieri	23	49	0.47	1997–2005
	Francesco Graziani		64	0.36	1975–1983

Kapetani

• 1910. : Francesco Calì
• 1911. – 1914. : Giuseppe Milano
• 1914. – 1915. : Virgilio Fossati
• 1920. – 1925. : Renzo De Vecchi
• 1925. – 1927. : Luigi Cevenini
• 1927. – 1930. : Adolfo Baloncieri
• 1931. – 1934. : Umberto Caligaris
• 1934. : Gianpiero Combi
• 1935. – 1936. : Luigi Allemandi
• 1937. – 1939. : Giuseppe Meazza
• 1940. – 1947. : Silvio Piola
• 1947. – 1949. : Valentino Mazzola
• 1949. – 1950. : Riccardo Carapellese
• 1951. – 1952. : Carlo Annovazzi
• 1952. – 1960. : Giampiero Boniperti
• 1961. – 1962. : Lorenzo Buffon
• 1962. – 1963. : Cesare Maldini
• 1963. – 1966. : Sandro Salvadore
• 1966. – 1977. : Giacinto Facchetti
• 1977. – 1983. : Dino Zoff
• 1983. – 1985. : Marco Tardelli
• 1985. – 1986. : Gaetano Scirea
• 1986. – 1987. : Antonio Cabrini
• 1988. – 1991. : Giuseppe Bergomi
• 1991. – 1994. : Franco Baresi
• 1994. – 2002. : Paolo Maldini
• 2002. – 2010. : Fabio Cannavaro
• 2010. – 2018. : Gianluigi Buffon
• 2018. – 2022. : Giorgio Chiellini
• 2022. – 2023.. : Leonardo Bonucci
• 2023. : Ciro Immobile
• 2024. – danas : Gianluigi Donnarumma

Značajni igrači

Vratari:

Braniči:

Veznjaci:

Napadački veznjaci:

Napadači:

Izbornici

Fudbalska reprezentacija Italije na Wikimedijinoj ostavi

Galerija slika

• 
  Carlo Parola
• 
  Adolfo Baloncieri
• 
  Giuseppe Meazza
• 
  Angelo Schiavio
• 
  Silvio Piola
• 
  Giampiero Boniperti i Bruno Nicolè
• 
  Pietro Anastasi
• 
  Enrico Albertosi
• 
  Roberto Chinaglia i Paolo Pulici
• 
  Sandro Mazzola i Gianni Rivera
• 
  Dino Zoff
• 
  Mario Corso (lijevo) i Dino Zoff
• 
  Sandro Mazzola
• 
  Mazzola, Facchetti i Juliano
• 
  Capello, trener Valcareggi i Mazzola
• 
  Armando Picchi
• 
  Francesco Graziani
• 
  Alessandro Altobelli
• 
  Tarcisio Burgnich
• 
  Enzo Bearzot, Marco Tardelli i Roberto Bettega
• 
  Bruno Conti
• 
  Claudio Gentile i Diego Maradona
• 
  Paolo Rossi
• 
  Franco Causio
• 
  Antonio Cabrini
• 
  Franco Baresi
• 
  Carlo Ancelotti
• 
  Roberto Donadoni
• 
  Gianfranco Zola
• 
  Roberto Mancini
• 
  Gianluca Vialli
• 
  Roberto Baggio
• 
  Paolo Maldini
• 
  Alessandro Nesta
• 
  Francesco Totti
• 
  Filippo Inzaghi
• 
  Christian Vieri
• 
  Andrea Barzagli
• 
  Andrea Pirlo
• 
  Mario Balotelli
• 
  Daniele De Rossi
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

Literatura

• (it) Azzurri 1910-1983 – Storia della nazionale di calcio tre volte campione del mondo. Milano: Rizzoli / Corriere della Sera. 1983. ISBN 0198730721. 
• (it) Coverciano Centro Tecnico Federale 1958-2018 – Storia di un luogo e degli uomini che lo hanno reso leggenda. Firenze: Giunti. 1995. ISBN 9788809879331. 
• (it) Chiesa, Carlo (2012). La grande storia del calcio italiano. Torino: Guerin Sportivo. 

Vanjske veze

• Federazione Italiana Giuoco Calcio (FIGC), zvanična stranica Italijanske fudbalske federacije.
• Sve utakmice od Fudbalske reprezentacije Turske, eu-football.info

Dokumentarci

• (it) Storia della Nazionale Italiana di Calcio : Dai pioneri azzurri ai Mondiali del 1938. Video RAI / Armando Curcio Editore.
• (it) L'Italia ai Mondiali 1938. RAI.
• (it) Storia della nazionale Italiana fino al 1938. RAI.
• (it) La Grande storia della nazionale 1978. RAI.