Franjo Tomašić
Franjo Tomašić (Rijeka, 2. X. 1761. - Zadar, 12. VIII. 1831.) hrvatski barun, prvi guverner Dalmacije, Feldmarschalleutnant (podmaršal) u vojsci Habsburške Monarhije i kasnije Austrijskog Carstva.
| Franjo Tomašić | |
|---|---|
Biografske informacije
| |
| Rođenje | 2. X. 1761. Rijeka, Hrvatska |
| Smrt | 12. VIII 1831. Zadar, Hrvatska |
| Državljanstvo | Hrvat |
| Titule | barun |
Karijera
| |
| Služba | 1776. - 1831. |
| Čin | Feldmarschalleutnant 
|
| Ratovi | Francuski revolucionarni ratovi Napoleonski ratovi |
| Vojska |  Habsburška vojska Vojska Austrijskog Carstva
|
ŽivotopisUredi
Barun Franjo Tomašić, porijeklom iz slovenske plemenite obitelji, je rođen 2. listopada 1761. u Rijeci-Fiume. U dobi od 15 godina stupio je u Inženjerijsku vojnu akademiju u Beču, odakle je izišao kao jedan od najsposobnijih kadeta. Uskoro je postao oficir i iskazao se marljivošću pri izgradnji utvrde Josefsstadta.[1]
Prvi put je svoju hrabrost pokazao u obrani tvrđave La Quesnaua 1793., u kojoj je sudjelovao kao satnik Inženjerijskog korpusa. Francuzi su ga zarobili i osudili na smrt giljotinom, i samo je pad francuske strahovlade spriječio tu drastičnu kaznu. Zalaganjem zapovjednika utvrde pukovnika Becka, barun Tomašić je oslobođen, te je pred samim carem Franjom II. pohvaljen za hrabrost i zasluge u obrani utvrde. Barun Tomašić je 1797. promaknut u čin bojnika inženjerijskog korpusa, a kao znak osobitoga carskog povjerenja dodijeljen je austrijskom ambasadoru na dvoru ruskog cara Pavla u Petrogradu. No, ondje nije dugo ostao jer je dobio zapovijed da se pridruži jedinicama što ih je Rusija, pod zapovjedništvom generala Aleksandra Vasiljeviča Suvorova, poslala u Italiju kao pomoć protiv Francuske tokom Francuskih revolucionarnih ratova. Tomašić je dodijeljen korpusu generala Franza Serapha von Orsini-Rosenberga. U ratu 1800. dokazao je svoju hrabrost na brijegu Fayle. Toga 11. IV, u jurišu na talijansku tvrđavu Bochettu, da bi osokolio čete, sam je stupio na njihovo čelo. Vješto ih je i hrabro vodio u napad. No, zadobio je gotovo smrtnu ranu kroz prsa, od koje je teško ozdravio i imao posljedice do kraja života. Za to djelo odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije i bio promaknut u čin potpukovnika, a potom i pukovnika. Dodijeljen mu je bio i barunat, koji je prenesen i na njegova mlađeg brata Nikolu, tada majora. Brat baruna Tomašića je još 1801. promaknut u čin potpukovnika, a 1805. čin pukovnika.[1]
U vrijeme Napoleonskih ratova, 1809., pri opsadi Palmanuove, Franjo Tomašić je dodijeljen glavnom štabu i 22. VIII. promaknut u čin general majora. Kraj rata dočekao je u Ugarskoj kao zapovjednik Leopoldstadta, te je postavljen u komisiju koja je određivala nove granice između Francuske i Austrije u Hrvatskoj. Nakon toga postao je zapovjednik u Zagrebu, koji je tada bio važna pogranična točka. U ratu 1813. dobio je tešku zadaću da ponovno osvoji Dalmaciju. Na raspolaganju je imao malo ljudi i slaba sredstva. Na jesen 1813. krenuo je s 2.900 vojnika u Dalmaciju. U noći 29. X. zauzeo je s jednom jedinicom Ličana pod pukovnikom Popovićem donji grad Knin, te pozvao kninsku tvrđavu na predaju. Tvrđava se predala već sljedeći dan. U Kninu je bilo mnogo krajišnika u francuskoj službi. Posada je dobila slobodan odlazak. Odatle je krenuoTomašić i već 3. studenog osvanuo pred Zadrom, koji je branio francuski general César Antoine Roize. Opsada je bila uspješna.[1]
Čim je Zadar pao, barun Tomašić je poduzeo sve mjere da osvoji Kotor i Dubrovnik. Poslao je 15.XII. svog pobočnika generala Bogdana Milutinovića, s dvije bojne krajišnika i jednim eskadronom banderijalnih husara, da zauzme Kotor, Dubrovnik i tvrđavu Norin.[1]
To je sve uspio, a iz Boke kotorske istjerao je Crnogorce koji su je bili zaposjeli. U kratko vrijeme barun Tomašić je iz Dalmacije otpremio sve francuske jedinice, na čelu s tri generala, kao zarobljenike u Italiju. Za dokazanu vojnu mudrost, a osobito za zasluge pri zauzimanju Zadra nakon petotjedne opsade, bio je pohvaljen od samoga cara, u pismu što ga je napisao vlastoručno u Freiburgu 26. prosinca 1813., a nagrađen je Zapovjedničkmi križemž Reda Marije Terezije i dobio čin podmaršala. U znak još jednog priznanja, car je povjerio Tomašiću upravu u osvojenim zemljama, što je on obavljao 18 godina. Barun Tomašić umro je u Zadru 12. VIII 1831., ne dočekavši posljednje priznanje cara, koji ga je kratko prije smrti odlikovao Red Željezne krune I. reda.[1]
ČinoviUredi
čin Kadett-feldwebel (kadet-narednik) dodijeljen 1781. godine.
čin Major (bojnik) dodijeljen 1797. godine.
čin Oberstleutnant (potpukovnik) dodijeljen 1802. godine.
čin Oberst (pukovnik) dodijeljen 1804. godine.
čin Generalmajor (general-bojnik) dodijeljen 1809. godine.
čin Feldmarschalleutnant (podmaršal) dodijeljen 1813. godine.
