Francuski protektorat u Tunisu

(Preusmjereno sa stranice Francuski Tunis)
Francuski protektorat u Tunisu
(fr) Protectorat français de Tunisie
(ar) الحماية الفرنسية في تونس‎
  
1881. – 1956.   

Zastava Francuskog protektorata u Tunisu

Zastava

HimnaLa MarseillaiseHumat al-Hima
al-Salam al-Bej
Lokacija Francuskog protektorata u Tunisu
Lokacija Francuskog protektorata u Tunisu
Kolonijalni Tunis 1913. označen modrom na karti Afrike
Glavni grad Tunis
Jezik/ci francuski, arapski, berberski, turski, italijanski
Religija sunizam, rimokatoličanstvo, judaizam
Vlada ustavna monarhija
generalni namjesnik
 - 1885. – 1886. Paul Cambon (prvi)
 - 1954. – 1955. Pierre Boyer de Latour (zadnji)
beg
 - 1859. – 1882. Muhamed III (prvi)
 - 1943. – 1956. Muhamed VIII (zadnji)
Historija najnovije doba
 - Ugovor u Bardu 12. 5. 1881.
 - Tuniška kampanja 1942. – 1943.
 - nezavisnost 20. 3. 1956.
Površina
 - 1881. 155.000 km² (59.846 mi² )
Stanovništvo
 - 1939. (procjena) 2.600.000 
Valuta Tuniški rijal
(–1891)
Tuniški franak
(1891–1958)

Francuski protektorat u Tunisu (fr. Protectorat français de Tunisie, arap. الحماية الفرنسية في تونس) uspostavljen je Bardoanskim sporazumom 12. 5. 1881. i trajao je do proglašenja tuniške nezavisnosti odnosno uspostave Kraljevine Tunis 20. 3. 1956. godine. Prije uspostave protektorata Tunis je bio begovina Osmanskog Carstva i uživao je djelomičnu autonomiju pod vodstvom bega Muhameda III al-Sadika. Godine 1877. Rusija je objavila rat Osmanlijama i njena pobjeda nagovijestila je propast carstva, nezavisnost za više balkanskih posjeda, te međunarodne diskusije o budućnosti osmanskih posjeda u Sjevernoj Africi. Zbog rješavanja ovih pitanja 1878. godine organizran je Berlinski kongres. Britanci su ponudili Francuskoj kontrolu nad Tunisom u zamjenu za Cipar, a Njemačka se zbog indiferentnosti prema južnom Mediteranu složila s prijedlogom. Jedini protivnik sporazuma zbog vlastitih ekonomskih interesa bila je Italija, no nije bila u mogućnosti nametati svoju volju. Francuska kontrola nad Tunisom ostvarena je pola vijeka nakon prisvajanja Alžira, također bivšeg osmanskog posjeda. Prije toga, Tunis je počeo s procesom raznih modernih reformi, no financijske poteškoće usporavale su ga sve do pomoći evropskih kreditora. Francuska vlast dovela je do modernizacije Tunisa u brojnim poljima, uključujući transport, industriju, financijski sistem, zdravstvo i administraciju. Međutim, podređen politički i ekonomski položaj domaćeg stanovništva doveo je do nezadovoljstva što je u konačnici rezultiralo nezavisnim Tunisom 1956. godine.

Povezano uredi

Literatura uredi