Ferenc II Rákóczi
Ferenc II Rákóczi (Borša, 27. mart 1676. - Tekirdağ, 8. april 1735.), bio je transilvanijski knez (vladao od 1704. do 1711.) i vođa bune 1703. - 1711. protiv Habsburgovaca u Ugarskoj.[1]
| Ferenc Rákóczi | |
|---|---|
| |
| Portret Ferenca Rákóczija | |
| Knez Transilvanije | |
| Vladavina | 1704. - 1711. |
| Prethodnik | Leopold I |
| Nasljednik | Karl VI |
| Supruga | Sarolta Amália |
| Djeca | Leopold Rákóczi, József Rákóczi, Leopold György Rákóczi, Sarolta Rákóczi |
| Dinastija | Rákóczi |
| Otac | Ferenc I Rákóczi |
| Majka | Jelena Zrinski (Ilona Zrínyi) |
| Rođenje | 27. mart 1676. Borša, Kraljevina Ugarska (danas Slovačka) |
| Smrt | 8. april 1735. Tekirdağ, Osmansko Carstvo |
Biografija uredi
Rođen je u aristokratskoj porodici, kao dijete transilvanijskog kneza Ferenca Rákóczija i Jelene Zrinski, kćeri Petra Zrinskog.[1] Odgajan je u duhu ugarskog nacionalizma i oštrog suprostavljanja vladavini Habsburgovaca.[1]
Kad mu se majka, nakon očeve smrti 1676. preudala 1678. za Imre Thökölya, preselio se sa njom u njegov zamak Mukačevo. I očuh je bio protivnik Habsburgovaca, čak je poveo i bunu, a majka je tri godine uspješno branila zamak. Kad se nakraju - 1688. predala, odvedena je je u zatočeništvo, a mali Ferenc u Beč, pa zatim u Češku na preodgoj kod jezuita.
Taj preodgoj i nije uspio jer kad se 1694. vratio u Ugarsku, ubrzo se udružio sa pristašama - ideje o ugarskoj samostalnosti, i oružanog ustanka. Nadali su se da je došao pravi trenutak, jer spremao Rata za španjolsko nasljeđe, pa su on i njegove kolege zatražili pomoć od francuskog kralja Louisa XIV. Ali ih je posrednik izdao, pa je Rákóczi uhapšen i bačen u tamnicu, od smrti ga je spasila žena koja mu je pomogla da pobjegne iz tamnice.[1]
Nakon dvije godine provedene u egzilu u Poljskoj, vratio se 1703. da se stavi na čelo seljačke bune poznate i kao Kurucki ustanak. Rákóczi je objavio manifest kojim je pozvao sve ugarske i hrvatske feudalce da se uključe u ustanak, ali se hrvatski feudalci nisu odazvali.
Ustanici su na početku postigli značajne pobjede, ali im je anglo-austrijska pobjeda u Bitci kod Blenheima 1704. pokopala sve nade u pomoć iz Francuske i uspjeh u borbi, iako su se borbe po Ugarskoj nastavile sve do 1711.[1]
U međuvremenu su Transilvanci oduševljeni Rákóczijem proglasili nezavisnost, i izabrali ga za kneza 6. jula 1704. Rezultat tog čina bio je pokapanje svih nada u neki mogući kompromis sa carem Leopoldom I, koji je također bio ugarski kralj.[1]
Kako [[Francuska nije poslala nikakvu efikasnu pomoć, a isto tako nisu urodili plodom ni Rákóczijevi napori da osigura pomoć od ruskog cara Petra Velikog za borbu protiv Habsburgovaca, a njegovi seljački ustanici pretrpjeli su čitav niz teških poraza, on je 21. februara 1711. pobjegao iz zemlje. Njegovi suborci su jedan po jedan položili oružje i svega nekoliko mjeseci kasnije potpisali Satmarski mir i zakleli se na vjernost Leopoldu i Habsburzima.[1]
Nasuprot njima Rákóczi nikad nije pristao na njega, nego je tražio moguće saveznike za nastavak borbe po Poljskoj i Francuskoj. Na poziv sultana da mu pomogne organizirati vojsku protiv Austrijanaca, otišao 1717. u Istanbul.[1]
Ali je sultan nakraju odustao od te ideje, a Rákóczi je ostatak svog života proživio u egzilu u Turskoj.[1]
Izvori uredi
Vanjske veze uredi
- Ferenc Rákóczi, II (en)
| Prethodnik: | Nadvojvoda Unutrašnje Austrije | Nasljednik: |
| Leopold I | Karl VI |