Feliks Barušić

Feliks Barušić
Nema slobodne slike

Feliks Barušić (Kloštar Ivanić, 1864. - Osijek, 1917.) je bio hrvatski pripovjedač. Učiteljevao u Zlataru. Bio direktor Učiteljske škole u Osijeku.

Pisac je omanjih zbirki humorističkih i satiričkih pripovijesti i crtica.

DjelaUredi

  1. "Aforizmi", monografija (knjiga), (1911.)
  2. "Pabirci", monografija (knjiga), (1912.)
  3. "Pabirci", monografija (knjiga),(1914).
  4. "Sretne naravi", monografija (knjiga), (1907.)
  5. "Za dokolicu" , monografija (knjiga), (1905.)
  6. "Iz prirode", znanstveno popularno djelo

Nekoliko aforizama iz knjige Aforizmi:

  • Mnogi ljudi imaju svoju Ahilovu petu u glavi.
  • Ljudi s glavom podižu vrlo često ljude – bez glave.
  • Što je pokriveno smokvinim listom, to je uistinu još više otkriveno.

O njemu je pisao Josip Badalić u Moslavačkim razglednicama: „Hrvatski pripovjedač Feliks Barušić, porijeklom Moslavac (rođen u Kloštar Ivaniću, 1864.), pisac je niza omanjih zbirki humorističkih i satiričkih pripovijesti i crtica, tematski povezanih s malograđanskom sudbinom kraja minulog (19. st.) i početka našeg (20. st.) sto¬ljeća. Društvenu sredinu koja je bila predmetom obradbe njegova stvaralačkog pera, upoznao je, štono riječ, na samom mjestu: kao prosvjetni radnik, pedagog od učiteljevanja u Zlataru do direktorovanja na učiteljskoj školi u Osijeku: oštrim okom i izbliza zapažao je on kao čovjek i pisac sitne i sitničave moralne posrtaje „predstavnika“ te malograđanske sredine i žigosao ih u svojim ostvarenjima manje-više prigušenim osudama u blagim porukama svojih priča i priči-ca.“

Josip Badalić: Feliks Barušić. Moslavačke razglednice , Kutina, 1981

Na internetu možemo pronaći nekoliko kraćih zapisa i to podatak o njegovom imenu gdje je među Poznatim Hrvatima s imenom Feliks, studijskom djelu Tihomira Vu-kelje: „ Zajednica fizičara u Banskoj Hrvatskoj početkom 20. stoljeća“ te „Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena“ D. Boranića, iz čijeg zapisa doznajemo da je objavljivao svoje radove u sarajevskom „Školskom vjesniku“.

1. Poznati Hrvati s imenom Feliks: Feliks Barušić - pisac i pedagog (XIX.-XX. st.)

2. Citira se i u djelu D. Boranić; Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knjiga XXV., Zagreb, 1924. ,Tisak Nadbiskupske tiskare:

„Feliks Barušić, pišući o biljkama u nar. pjesmama u sarajevskom „Školskom Vjesniku" (za g . 1899., str. 510.) tvrdi također, da okoločep nije manđragora: „Ona naime ima sva gorak neugodan okus; kada se miriše, onda omamljuje, a lišće pogotovo odurno zaudara. Ako bi mlada ovakvo bilje svome mužu u večeri donijela, moglo bi joj se baš protivno dogoditi od onoga, što je htjela čaranjem da postigne.

3. Tihomir Vukelja: Zajednica fizičara u Banskoj Hrvatskoj početkom 20. sto-ljeća (Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb)

(Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb)

Među stotinjak fizičara koji su članovi Zajednice fizičara u Banskoj Hrvatskoj po-četkom 20. stoljeća autor navodi da je Feliks Srećko Barušić ravnatelj Kr. Muške uči-teljske škole u Osijeku uz kratku bilješku o ravnatelju: „Ravnatelji: F. Barušić (MUŠO), (MUŠO: Kr. muška učiteljska škola u Osijeku) „BARUŠIĆ, FELIKS (SREĆKO): Kloštar Ivanić 14. I. 1864. rkt (6 , Beč 1, Budimpešta 1, Zagreb, prirodopis + matematika i fizika 1517 “ (Tihomir Vukelja:“ Zajednica fizičara u Banskoj Hrvatskoj“ početkom 20. stoljeća. )

Iako Feliks Barušić „nije u svojim kazivanjima imao znatnijih književnih ambicija: proglasio se sam samozabavljačem“, njegove humoristične pripovijet-ke imaju odsjaj patine njegova vremena, ali još i danas odišu vedrom svježinom i zanimljivo-šću. Likovi su bezazleni junaci spremni na šale, podvale i prijevare, moralna posrtanja, bračna ispomaganja… Susrećemo nevješte sposobnjakoviće, „brižne i skrbne“ roditelje, izrabljivače siromašnog naroda, tadašnji srednji stalež: službenike, predstavnike vlasti. Mnoge su pripovijesti vjerojatno pisane prema usmenim pričama toga vremena, a Fe-liks Barušić vrlo često inkorporira narodne poslovice, lokalizme i kajkavizme obogaćujući svoj rječnik riječima iz govora sredine u kojoj djeluje (paur, žitak: žito, tuj, ozdek, šćuk, žnimi, mošćenica…Bog s vama, fala Bogu). Oslikavajući svoje „paore“ progovara čistom kajkavštinom. U svojoj humorističnoj zbirci pripovijesti „Za dokolicu“ (Zagreb, 1905.) godine au-tor u svojoj Popratnici piše: „Ove su pripovijesti napisane po istini i prikazuju za-bavne zgode iz života različitih ljudi različitih staleža. Svrha im je samo to, da se čitatelj – čitajući ih – ugodno zabavi, pa se zato neka od njih ništa drugo ni ne traži. Pisac.“

U zbirci Za dokolicu objavljeno je sedam pripovijedaka: 1. Čovjek mora znati, kako si pomoći 2. Kako se današnji dan peradarstvo isplaćuje 3. Ovoj nema lijeka 4. Dva kaputa 5. Večera kod umirovljenog krvnika 6. Jedno liječenje 7. Među braćom U svojoj humorističkoj zbirci pripovijesti „Za dokolicu“ (Zagreb, 1905.) godine au-tor u svojoj Popratnici piše: „Ove su pripovijesti napisane po istini i prikazuju za-bavne zgode iz života različitih ljudi različitih staleža. Svrha im je samo to, da se čitatelj – čitajući ih – ugodno zabavi, pa se zato neka od njih ništa drugo ni ne traži. Pisac.“

Uranjajući u zanimljive sudbine likova osjeća se, iako ne izrijekom, težak život radni-ka (stotine radnika iz Like…. stotu vreću prenesao…) i podsvjesna želja da se nasamare financi, žandari i drugi (Čovjek si mora znati pomoći) , izrabljivački odnos tuđinaca prema seljacima (Jedno liječenje), društvenim prilikama i kretanjima, ali i sličnost s današnjim stanjem svijesti te se ponekad moramo zapitati koliko se svijet (društvo) uistinu promijenio i je li se uopće promijenio u zadnjih stotinjak godina. Opisuje razne "dosjetljive" osobe kao u pripovijetci Čovjek mora znati kako će si pomoći, u kojoj dosjetljivi Joza iskorištava finance da mu prebace žito, lakovjerne i pohlepne koji se žele obogatiti pokrećući posao o kojem malo znaju iako poslovne nedaće glavnog junaka dovode do liječenja u sanatoriju za duševne bolesti.(Kako se današnji dan peradarstvo isplaćuje), goropadnoj i zloj ženi koja maltretira supruga slabića kojemu prijatelji žele pomoći bez uspjeha te i sami dobivaju batine (Ovoj nema lijeka), nes-pretnjakoviću koji upada u nevolje zbog pića jer je zabunom na povratku uzeo tuđi kaput (Dva kaputa), ljubavnim pustolovinama (Večera kod umirovljenog krvnika) u kojoj se Ferko M., sin bogatih roditelja, zaljubio u udatu ženu – četvrtu vjenčanu ženu umirovljenog krvnika Burgera. U naoko bezazlenoj pripovijetci Jedno liječenje svojim perom šiba društve-nu klimu u kojoj stranci bez znanja jezika dolaze da bi "pošteno" zaradili, a ne i da bi pošteno radili. ( Dabome, hrvatski nije znao ništa, a nije mu ni trebalo, jer je naša inteligencija znala i onda njemački, kako i danas zna, a seljak, koji ne zna, ni ne treba liječnika.) Liječnik „Švabo“ liječi na svoj način iako ne zna ni riječi hrvatskog jezika uslijed čega su pacijenti loše prolazili ukoliko im sama majka priroda nije pomogla te su ljudi počeli mrmljati i tužili ga županiji, ali veliki i mali ne mogu se bosti – Komisija nije poduzela ništa te Barušić sarkastično zaključuje: „Kad je istražna komisi-ja otišla, doktoru odlanulo. Od županije nije kasnije nikad ništa došlo, a doktor je liječio i nadalje kao i dotada; ali što je u cijelom najglavnije: ljudi nisu za njegova liječnikovanja ni više ni manje umirali negoli prije i poslije njega – priroda sama najbolje regulira prirast i pomor pučanstva.“ I na kraju "Među braćom" opisuje odnose učitelja prema inspektorima i školskim vlasti-ma, a ponešto doznajemo i o životu i navikama u tadašnjem školstvu.

Osnovna namjena zbirci „Sretne naravi“ – vesele epizode iz običnog života“ , (Osi-jek, 1907.) bila je prema autorovim riječima zabavljanje čitatelja. U svojoj Popratnici (svoje-vrsni predgovor ) Feliks Srećko Barušić piše: „Danas ljudi putuju mal¨ ne svuda po svijetu bez putnice, no ipak ima država, u koji-ma i najčestitiji putnik mora iskazati putnim listom, da se unaprijed zna, tko je i šta je. Da ne bude o tom sumnje, šta se hoće ovom knjigom, dajem joj za svaku sigurnost ovu, u neku ruku – putnicu: … Jedina je svrha knjižici da čitatelja dobro zabavi time, što se na doživ-ljaje običnih ljudi u svakidašnjem životu gleda veselim pogledom; drugo što ne-ka se od nje ne očekuje i ne traži. Nađe li ipak tkogod u njoj ma kakvu pouku, to bolje. … Da joj ne bude prevelika prodajna cijena, radi koje se i bolje knjige često ne kupuju, štampana je mal ne čitava na posve običnu papiru.“ Pisac. U trinaest veselih epizoda u Sretnim naravima nižu se likovi nespretnjakovića, obije-snih mladića spremnih na podvalu, naivaca , ali jednako tako izbijaju u prvi plan ljubavni jadi i ljubavne zgode i nezgode zaljubljenih mladića, djevojaka i udovih žena, ali i topla roditelj-ska ljubav spremna na sve ustupke i oproštaje. Iz sadržaja tiskanog na prvoj stranici Sretnih naravi doznajemo da su u Veselim epi-zodama iz običnog života sljedeće pripovijetke: „Popratnica“ 1. Samarjanka 2. Potkova 3. Eva 4. Kako je gazda Mirković pčele selio 5. Otac obitelji 6. Matesov bolesnik 7. Vilenjak 8. Neprilike Janka Butkovića 9. Zgoditak 10. U proljeću 11. Certifikat 12. Stvar poštovane Klepetičke 13. Dobričina U Samarjanki opisuje Viktora Kovača, gospodina od kojih 50 godina, koji je u mla-dosti putovao po svijetu te iz tuđine donio širok pogled na trgovačke prilike kojima se bavio potrošivši znatan dio naslijeđena imutka. Njegovi su ga sugrađani „štovali, njegovali i voljeli zbog zlatna poštenja, dobra srca i ugodnih forma u druženju “. Utuvio si u glavu da mora biti mecena svoga rodnog grada te je potrošio i ostatak imetka kockajući. Stanuje kod udovice Galićke koja osjeća dužnost da mu se oduži kada se on razbolio od tifusa na opće čuđenje „jer vode nije nikada pio“. U svom gorljivom pomaganju, unatoč Viktorovom odbijanju ona ga toliko njeguje da je na kraju s visokom temperaturom u bundi, šubari na glavi i papučama na nogama pobjegao u krčmu da se spasi od nje. Potkova duhovita pričica o odnosu roditelja i djece. Zabrinuti roditelji pomišljaju na najgore scenarije, a na kraju sretni da se dijete vratilo živo i zdravo zaboravljaju na sve izre-čene prijetnje. Eva je šaljiva zgoda o koketiranju šesnaestogodišnje djevojke Milke s Mirkom, mla-dićem od koje 24 godine, ali joj se na Mirkovu nevolju više dopada jedan ljepši. Lukavi Mir-ko će sve poduzeti da je osvoji simulirajući samoubojstvo. Kako je gazda Mirković pčele selio jest priča o nespretnjakoviću kojega su pčele izu-jedale prilikom transporta vlakom. Otac obitelji – pripovijetka o udvaranju mladog pristava gospođici Miciki i njenom obolijevanju i preporuci da radi zdravlja ode dvamjeseca na more. Otac obitelji gospodin An-to Kupusarović i mama Vicika radosno primaju tu vijest i uz mnoge dogodovštine ljetuju na moru sa svoje četiri kćerke. Ovo je i zgodna prigoda da se upoznamo s počecima i začecima turizma u našim krajevima, u to vrijeme namijenjenog Nijemcima i Austrijancima. Matesov bolesnik je šaljiva priča o umišljenom bolesniku i načinima njegova liječe-nja i mršavljenja. Vilanjak je poučna bajka o tome kako možemo izigravati dužnosti i obveze sve do od-ređene granice, a onda nas to može skupo stajati. Sve je to priča o jednom „lijenom“ konju koji je uživao u zabušavanju. Neprilika Janka Butkovića. Zaljubljeni mladić pokušava iskazati sve svoje vrline pred svojom odabranicom, a zavidni prijatelji namjerno ga prikazuju pijancem i prostakom. Naravno, sve se rješava i sretno završava. Zgoditak – nije važno dobiti na lutriji zgoditak, bitno je da ljudi u to vjeruju, a pro-mućurni Pero Garavac pokušava to okrenuti u svoju korist i oženiti se bogatom djevojkom. U proljeću. Umirovljeni kotarski sudac Milinović na svom imanju zatječe Ivana koji si želi revolverom oduzeti život jer mu se voljena vjenčala s drugim. Milinović odvraća mla-dića od nakane, a nesretni mladić se nakon pola sata zaljubljuje u njegovu kćer Šteficu. Certifikat . O susretu dvojice prijatelja u mračnom kupeu koji u strahu ne znajući s kim su probdiju cijelu noć bez sna.

U svojoj trećoj zbirci „Pabirci“ (Osijek, 1912.),  koja je srodnog sadržaja s prethodne dvije, pisac naglašava da su nastale pabirčenjem po svagdanjem životu. Zbirka se sastoji od deset pripovjedaka:

1. Zakopana blagajna, 2. Gospodin Rodo i gospa Rodinica, 3.Na putu k slavi, 4. Dvije molit-ve, 5. Dobri profesor, 6. Mlijeko, 7. Drozd, 8. Njih troje, 9. Dobri ljudi, 10. Karike u lancu

Feliks Srećko Barušić se okušao i u posebnom književnom stvaralaštvu te je tiskao knjigu pod naslovom Aforizmi (Osijek, 1911.) u kojoj ga upoznajemo i kao pripovjedača i kao mislioca, čije misli ostaju svježe kao da su netom izrečene. Nekoliko nasumce odabranih aforizama: Pravac je samo u geometriji najkraći put. I ljuta studen može grijati: gledaj snijeg na usjevima. Mnogi ljudi imaju svoju Ahilovu petu u glavi. Čovjek je ponajčešće rob svoje vlastite slobode. Oni ljudi koji vide „dalje od nosa“ – moraju još najčešće simulirati kratkovidnost. Ljudi s glavom podižu vrlo često ljude – bez glave. Novac i jezik su slični u tome, što je jedan i drugi samo sredstvo, a ne svrha. A razli-čiti su opet u tome, što se jezikom govori, a novcem zapovijeda. Nošenje bračnog prstena sužuje slobodu muškarcu samo u teoriji, no ženama je u praksi proširuje. Svatko želi, da ima “soli u glavi”, a ipak si nitko ne da “pamet soliti”. Želi li čovjek štogod postići od mase, neka je ne prezire, makar često morao i prezi-rati sredstva, kojima je kod nje došao do uspjeha.

     Visoki ljudi padnu često na više.

Mnogo je puta zabranjeno voće i te kako dopušteno!


Feliks Srećko Barušić istakao se i svojom znanstveno popularnom knjigom „Iz priro-de“ (Osijek, 1899.) u kojoj na pristupačan način obrađuje prirodno-znanstvenu prob-lematiku. Knjiga je doživjela dva izdanja.

Sva su djela bila rado čitana o čemu govori i sam pisac u svom pogovoru U Pabirci-ma da su sve njegove knjige rasprodane.

Šteta je što je svoj život proveo većim dijelom u provinciji, daleko od Zagreba, te je nepravedno izostavljen iz enciklopedija, a samim tim je utonuo u duboku tišinu zaborava. Čitajući i bilježeći podatke potajno se nadam da bi se ipak mogao netko pro-naći tko će ga približiti današnjim čitateljima objavljivanjem barem nekih pripovjeda-ka, ali bi svakako trebalo tiskati njegove Aforizme.