Fabula crepidata

Fabula crepidata ili fabula cothurnata naziv je za svaku rimsku tragediju s grčkom tematikom. Ta vrsta dramskog stvaralaštva vjerojatno je nastala adaptacijama grčke tragedije (otuda i nazivi koji potječu od crepida = grčka sandala i cothurnus = čizma koju su nosili atenski tragički glumci), i to počevši od ranog 3. stoljeća pne. Samo je devet takvih tragedija sačuvano, i sve ih je, osim jedne kojoj se ne zna autor, napisao Lucije Anej Seneka. Od drama koje su napisali Livije Andronik, Gnej Nevije, Kvint Enije, Marko Pakuvije, Lucije Akcije i drugi sačuvani su samo naslovi i mali fragmenti, a za neke komade zapisani su kod drugih antičkih autora njihovi kratki sažeci. Ovidijeva Medeja također nije sačuvana.

PorijekloUredi

Prema Ciceronovom svjedočenju,[1], prvi prikaz koturnate datira iz 240. g. pne. a napisao ju je Livije Andronik. Međutim, o datiranju se i dalje uglavnom raspravlja, pa ga neki filolozi pomiču za nekoliko desetljeća kasnije, na temelju uvjerenja da je Ciceron naznačio tako visok datum ne zato što je potkrijepljen stvarnim dokazima, već zato da bi sugerirao veću važnost koturnate za rimsku književnost.

ObilježjaUredi

Fabula cothurnata bila je tragički žanr kakav su prakticirali rimski dramski pjesnici: rođena je iz umjetničkog redizajna djela grčke tragedije, posebno Eshila, Sofokla i Euripida, a obrađivala je grčke mitološke priče o trojanskom ciklusu, tebanskom ciklusu te o život potomaka Pelopa, Atrida. POznati su nam naslovi stotina koturna, od kojih nam je za neke ostalo samo nekoliko fragmenata, dok od većine drugih nije sačuvano ništa.

PovijestUredi

Poznati su naslovi osam koturnata Livija Andronika, od kojih se pet odnosi na trojanski ciklus: Ahilej (Achilleus), Egist (Aegistus), Ajant s bičem (Aiax mastigophorus, koja govori o dodjeli Ahilejeva oružja Odiseju i samoubojstvu Ajanta, sina Telamonovog, koje je uslijedilo), Trojanski konj (Equos Troianus) i Hermiona (Hermiona). Ostale tri, koje karakterizira ukus za avanturistički i ljubavni aspekt, jesu Andromeda (Andromeda), Danaja (Danae) i Terej (Tereus), koje pričaju priču o Andromedi, Danaji i Tereju, Filomeli i Prokni. Nisu sačuvani ulomci.[2]

Od Gneja Nevija, koji je pridonio razradi jezika tragedije, sačuvano je samo pedeset fragmenata i šest naslova: Hesiona (Aesiona), Danaja (Danae), Trojanski konj (Equos Troianus), Odlazak Hektora (Hector proficiscens), Ifigenija (Iphigenia) i Likurg (Lucurgus), što je jedino djelo čija se radnja može rekonstruirati, iako samo okvirno, budući da je sačuvano petnaestak stihova.[3]

Od Kvinta Enija sačuvano je dvadeset naslova i oko 400 fragmenata, od kojih se većina odnosi na događaje iz trojanskog ciklusa: Ahilej (Achilleus), Ajant (Aiax), Paris (Paris), Zarobljenica Andromaha (Andromacha aechamalotis), Otkup Hektorova leša (Hectoris lutra), Hekuba (Hecuba), Ifigenija (Iphigenia), Telamon (Telamo), Telef (Telephus). Dosta je fragmenata sačuvano iz tragedije Medeja u izgnanstvu (Medea exul).[4]

Ostali tragičari bili su Marko Pakuvije (3-2. stoljeće pne.) i Lucije Akcije (2-1. stoljeće pne.), a od devet potpuno sačuvanih koturnata osam ih je napisao Seneka Mlađi (1. stoljeće n.e.). Senekine tragedije nisu bila namijenjene izvođenju na sceni nego recitiranju:[5] Bijesni Herkul (Hercul furens), Medeja (Medea), Trojanke (Troades), Fedra (Phaedra), Agamemnon (Agamemnon), Edip (Oedipus), Feničanke (Phoenissae) i Tijest (Thyestes). Pod Senekinim imenom sačuvala se i koturnata Herkul na Eti (Hercules Oetaeus), no danas se smatra da je to djelo nekog drugog autora.[6]

Vidi jošUredi

ReferenceUredi

  1. Ciceron, Brutus, XVIII, 72.
  2. Budimir & Flašar 1991, str. 122.
  3. Budimir & Flašar 1991, str. 126-127.
  4. Budimir & Flašar 1991, str. 135.
  5. Vratović 1977, str. 268.
  6. Budimir & Flašar 1991, str. 462.

IzvoriUredi

  • Bernhard Zimmermann and Thomas Baier "Tragedy" in: Brill's New Pauly, Antiquity volumes edited by: Hubert Cancik and Helmuth Schneider.
  • Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd. 
  • Vratović, Vladimir (1977). "Rimska književnost", Povijest svjetske književnosti, knj. 2. Zagreb.