Eva Grlić (Budimpešta, Kraljevina Mađarska, 20. 7. 1920 - Zagreb, 30. 7. 2008), jugoslavenska i hrvatska spisateljica, novinarka i učesnica Narodnooslobodilačke borbe.

Eva Grlić
RođenjeEva Izrael
(1920-07-20)20. 7. 1920.
Budimpešta, Kraljevina Mađarska
Smrt30. 7. 2008. (dob: 88)
Zagreb, Hrvatska
PočivališteMirogoj, Zagreb
NacionalnostHrvatica
EtnicitetŽidovka
DržavljanstvoHrvatska
Zanimanjespisateljica, novinarka
Politička partijaKPJ
Suprug/aRudolf Domani
(prvi suprug, ubijen tijekom Drugog svjetskog rata)
Danko Grlić
DjecaVesna Domany-Hardy
Rajko Grlić
RoditeljiOskar Ješua Izrael
Katica (Klingenberg) Izrael

Biografija uredi

Eva Grlić je rođena u Budimpešti 20. 7. 1920 godine u židovskoj obitelji Oskara Ješuje i Katice Izrael. Otac joj je bio sefardskog podrijetla, a majka aškenaskog podrijetla.[1][2][3] Eva je od malena živjela na razmeđu srednje europske i orijentalno balkanske kulture. Sa majkom je često za vrijeme školskih praznika putovala u Budimpeštu, gdje je živjela majčina progresivna obitelj Klingenberg. Eva se školovala u Sarajevu. Naučila je ladino i židovske običaje u vrijeme židovskih blagdana. Od majke je naučila mađarski, a od oca srpskohrvatski jezik. Izvrsno je vladala engleskim, njemačkim, francuskim, te je pomalo znala ruski jezik. Već u godinama adolescencije pripadala je lijevo orijentiranoj sarajevskoj mladeži sa kojom je odlazila na organizirane izlete i zimi na skijanja. Na tim izletima su se održavali sastanci i predavanja u kojima su osim osnova marksizma, mladež upozoravali na opasnost od fašizma. Radi pisama koje joj je iz Španjolske slao njezin dečko Miljenko Cvitković, dobrovoljac na strani Druge španjolske republika, Evu su vlasti sudski kaznile zabranom daljeg školovanja na tlu Kraljevine Jugoslavije. Eva se nakon zabrane sa roditeljima odselila u Zagreb. U Zagrebu je pohađala i završila tečaj steno-daktilografije, te je nakon toga radila kao sekretarica u nekoliko privatnih firmi. Odmah po dolasku u Zagreb uključila se u aktivnosti zagrebačke podružnice Saveza bankovnih i trgovačkih činovnika (SBOTIČ) gdje je dobila zaduženje u knjižnici.[1]

 
Eva Grlić krajem 1930-ih, nešto prije početka Drugog svjetskog rata.

Eva se udala za jugoslavenskog komunista Rudolfa Domanija (brat narodnog heroja Jugoslavije Roberta Domanija) u aprilu 1940 godine, a u maju 1941 rodila je kćer Vesnu, mjesec dana po uspostavljanju Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i uvođenju rasističkih zakona. Evin otac je tokom lipnja 1941 i progona zagrebačkih Židova bio uhićen, te zatvoren u logor Kerestinec, a imovina mu je bila sekvestrirana.[1] Ješua Izrael je u židovskom dijelu logora bio jedan od sudio­nika akcije proboja u noću s 13. na 14. 7. 1941 godine. Poginuo je u borbama kod logora.[4] U kolovozu iste godine uhićen je i Evin suprug Rudolf, koji je početkom rujna strijeljan u Rakovu Potoku s još 89 talaca. U međuvremenu ostali članovi Evine obitelji izgubili su pravo na svoje stanove u centru Zagreba, te se Eva s kćerkom Vesnom, majkom Katicom, suprugovim roditeljima Deborom i Josipom, i Deborinom majkom Terezom Kohn uselila u stan suprugove rodice Antonije Špicner. U veljači 1942 ustaše su započele s deportacijama preostalih zagrebačkih Židova, no Eva se s kćerkom i majkom uspjela na vrijeme skloniti, dok se ostalima članovima obitelji izgubio trag. Eva se iste godine sa majkom pridružila Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ), dok je kćerku ostavila na čuvanje Otu i Ruži Fuchs (Ruža je 1987 godine, na poticaj Vesne Domany-Hardy, imenovana Pravednicom među narodima u Yad Vashemu).[1] U NOVJ-u je Eva bila pozadinski politički radnik na teritoriji Slavonije. Od 1943 bila je u uredništvu lista "Glasilo Antifašističke fronte žena za Slavoniju", uređivala je i pisala biltene u Agitpropu i radila u redakcijama partizanskih novina Vjesnik i Naprijed.[1][5] Evina majka nije preživjela Treću neprijateljsku ofenzivu u čijem joj se općem metežu izgubio trag. Eva se po oslobođenju Zagreba vratila, gdje se konačno mogla naći sa svojom već tada četverogodišnjom kćerkom Vesnom. Od cijele Evine bliže obitelji u Sarajevu i u Zagrebu, Holokaust su preživjele samo ona i kćer, i očev brat Moše Izrael.[1]

Eva se po završetku Drugog svjetskog rata zaposlila kao novinarka u redakciji zagrebačkog lista Naprijed. Tu je upoznala budućeg supruga Danka Grlića sa kojim se vjenčala 1946 godine. 1947 rodila je sina Rajka. Evin suprug je zbog nešto slobodnije kritike usmjerene Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ), u vrijeme raskola sa Sovjetskim Savezom, bio uhićen i zatvoren na Golom otoku. Uskoro nakon toga uhićena je i Eva, i to u dva navrata. U prvom naletu oduzet im je stan, da bi Evu pustili iz zatvora nakon 8 mjeseci. Eva je postala beskućnik, izgubila je posao, kćer Vesna je završila u dječjem domu, dok je brigu o dvogodišnjem Rajku preuzeo njegov djed Aleksandar Grlić i prabaka Belka Cekić. Nakon što joj je suprug pušten na slobodu, Eva je bila ponovno uhićena no ovaj put zbog jedne rečenice kojom je izrazila svoje nezadovoljstvo. Bila je osuđena na zatvor na Golom Otoku gdje je provela dvije godine robije. Puštena je početkom 1953 godine. Na robiji je osim 16 zubi izgubila i svaku nadu u sistem u koji je kao mlada vjerovala. Eva se nakon robije uspjela zaposliti u Kemijskom kombinat "Chromos-Katran-Kutrilin" kao sekretarica glavnog direktora tvornice "Katran" od koje je 1957 dobila dvosobni stan. Zbog zabrane pisanja uređivala je i pisala za tvorničke novine koje su jednom tjedno izlazile kao dio Vjesnika. U penziji je ponekad i sama prevodila sa njemačkog i mađarskog, te objavljivala ponajviše priče u dječjem listu "Modra lasta". Bila je uključena u rad raznih projekata poput izdavanje zbornika SBOTIČ-a. U penziji je također objavila dvije knjige: "Sjećanje" 1998 (autobiografska fikcija o životu prije i nakon rata) i "Putnik za Krakow i druge priče" 2002 godine. Posljednjih pet godina života boravila je u zagrebačkom Domu Lavoslav Schwarz. Eva Grlić je umrla 30. 7. 2008 godine, deset dana poslije svog 88 rodendana.[1] Sahranjena je na zagrebačkom groblju Mirogoj.[6]

Djela uredi

  • Sjećanje, Durieux, 1998
  • Putnik za Krakow i druge priče, Durieux, 2002

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hravtskoj); Eva Grlić, priča o jednom nevjerovatnom životu; stranica 58, 59, 60; broj 106, srpanj / kolovoz / rujan 2008.
  2. Ognjen Kraus, 1998, str. 258
  3. Snješka Knežević, 2011, str. 117
  4. Zdravko Dizdar, 1989, str. 182
  5. Jaša Romano, 1980, str. 353
  6. Gradska groblja Zagreb: Eva Grlić, Mirogoj mjesto ukopa GI-2-II/I-30

Literatura uredi

  • Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
  • Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8
  • Dizdar, Zdravko (1989). Povijesni prilozi:Logor Logor Kerestinec, Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
  • Romano, Jaša (1980). Jevreji Jugoslavije 1941-1945: žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata, Beograd: Jevrejski Istorijski Muzej, Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.