Eurinoma (Okeanida)
Eurinoma (starogrčki: Εὐρυνόμη) bila je, u grčkoj mitologiji, titanka, kći Okeana i Tetije,[1] pramajke bogova i svih živih bića.[2] Eurinoma je Zevsu rodila harite i rečnog boga Asopa.[3][4]
Za ostala značenja, vidi Eurinoma.Mitologija uredi
Eurinoma je s Ofionom vladala svetom sve dok ih s prestola nisu svrgli Kron i Reja.[5] Kad je Hera tek rođenog Hefesta bacila s Olimpa u Okean, prihvatile su ga na dnu mora Tetija i Eurinoma.[6][7] Eurinoma je pomogla i Dionisu kad ga je progodnio trački kralj Likurg.[8]
Na Peloponezu je Eurinoma uživala božanske počasti, i to u jednom svetilištu blizu Figalije,[5] čiji su stanovnici verovali da je "Eurinoma" jedan od Artemidinih nadimaka. Tu se nalazila i njena kultna statua od drveta, koja je Eurinomu do kukova prikazivala kao ženu, a naniže kao ribu.[9]
Gravesova hipoteza uredi
Britanski pesnik Robert Graves u svojoj knjizi Grčki mitovi dao je maštovitu konstrukciju "pelaškog mita o postanju sveta", u kojem Eurinoma zauzima centralno mesto kao stvoriteljica i "boginja svega".[10] Prema Gravesovoj konstrukciji, Eurinoma je naga izašla iz Haosa te razdvojila more od neba kako bi mogla plesati na morskim talasima. Uhvatila je severac, protrljala ga rukama i tako zagrejala pneumu te spontano stvorila zmiju Ofiona, koji je potom vodio ljubav s njom. U obliku golubice iznad talasa izlegla je kosmičko jaje i zatim ga dala Ofionu da ga drži toplim tako što će se sedam puta omotati oko njega sve dok se jaje nije raspolovilo, nakon čega su iz njega izašle "sve stvari koje postoje ... sunce, mesec, planete, zvezde, zemlja s planinama i rekama, drvećem, biljkama i živim bićima".[11] Na tlu Arkadije od Ofionovih zuba nastali su Pelazgi, nakon što ga je Eurinoma prignječila petom, izbila mu zube i bacila ga s planine Olimpa jer se hvalio da je on zaslužan za postanak svih stvari. Nakon toga Eurinoma, čije ime Graves tumači kao "velika lutalica", stvara Titane i Titanke za svako nebesko telo: Teju i Hiperiona za Sunce; Febu i Atlanta za Meseca; Metidu i Koeja za Merkur; Tetidu i Okeana za Veneru; Dionu i Krija za Mars; Temidu i Eurimedonta za Jupitera; te Reju i Krona za Saturna.[10]
Klasičari su u potpunosti odbacili ovu Gravesovu hipotezu kao maštovitu pesničku konstrukciju, koja spada u domen "autorove lične mitologije".[12]
Reference uredi
- ↑ Schmitz, Leonhard (1867), „Eurynome”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1, Boston, pp. 8
- ↑ Srejović & Cermanović-Kuzmanović 1989, s.v. Tetija
- ↑ Hesiod, Teogonija, 907–908.
- ↑ Pseudo-Apolodor, Biblioteka, III, 12, 6.
- ↑ 5,0 5,1 Srejović & Cermanović-Kuzmanović 1989, s.v. Eurinoma
- ↑ Homer, Ilijada, XVIII, 395 sqq.
- ↑ Pseudo-Apolodor, Biblioteka, I, 2, 2.
- ↑ Sholija uz Homerovu Ilijadu, VI, 131.
- ↑ Pausanija, Opis Helade, VIII, 41, 4.
- ↑ 10,0 10,1 Graves, Robert (1990) [1955]. The Greek Myths. 1. Penguin Books. ISBN 978-0-14-001026-8.
- ↑ „Books: The Goddess & the Poet”. TIME. 18 July 1955. Arhivirano iz originala na datum 2013-08-27. Pristupljeno 5 December 2010.
- ↑ V. npr. Robin Hard, The Library of Greek Mythology, Oxford University Press, 1997, str. xxxii.
Literatura uredi
- Schmitz, Leonhard (1867), „Eurynome”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1, Boston, pp. 8
- Srejović, Dragoslav; Cermanović-Kuzmanović, Aleksandrina (1989). Rečnik grčke i rimske mitologije. Beograd: Srpska književna zadruga.