Epitafi na stećcima

Epitafi na stećcima, uz oblike i ukrase, najznačajniji su faktor naučne i umjetničke vrijednosti stećaka. Imaju svoje paleografske, jezičke, likovne i historijsko-dokumentarne vrijednosti. Bosanski i humski epitafi svoj su procvat doživjeli u 14. i 15. stoljeću, što se podudara sa političkim i ekonomskim jačanjem srednjovjekovne bosanske države. Dio su šire tradicije grobne epigrafije i čine dio kršćanske epigrafije evropskoga srednjovjekovlja.

Stećak u obliku ploče župana Grdeše, sa natpisom iz 1180. god.

Dok je podizanje nadgrobnog spomenika – stećka trebalo pokojniku osigurati vječni dom, epitaf je trebao očuvati pokojnikov identitet. Epitafi su sačuvali imena, uglavnom istorijski nepoznatih osoba, koje su spašene od zaborava. Tako je opstanak imena ili identiteta povezan s kulturom sjećanja, a epitaf, kao jedan od njenih instrumenata, u tome je odigrao značajnu ulogu. Sačuvali su brojna životna iskustva, narodnu filozofiju te izvorni narodni jezik dajući tako svoj originalni doprinos kultu štovanja mrtvih kao obliku kulture sjećanja koja je univerzalna i nadilazi sve vremenske periode.

Pismo

Epitafi na stećcima/nadgrobnim spomenicima predstavljaju i jedan vid originalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj bosanskoj pismenosti i idu u sami vrh južnoslavenske epigrafike. Pisani su isključivo ćirilicom i narodnim jezikom. Vremenom su korišteni razni nazivi za to pismo. Danas se smatra da ga je najbolje zvati bosanska epigrafska ćirilica ili bosanska lapidarna ćirilica, a opravdan je, prvenstveno zbog praktičnosti i naziv bosančica. To je pismo varijanta južnoslavenske ćirilice sa posebnim bosanskim osobinama. Natpise karekteriše živ narodni jezik i ikavsko nariječje dok se tek pri kraju vremena stećaka pojavilo ijekavsko nariječje.

Stvaraoci

Stvaraoci stećaka i epitafa bili su:

• kovač, majstor-umjetnik koji je klesao (sjekao) stećke. Jedan broj hercegovačkih klesara učio je zanat u primorskim gradovima, prvenstveno u Dubrovniku, dok su onda bosanski klesari učili od njih. Zabilježeno je i da su majstori iz Dubrovnika i primorja radili u Bosni.
• dijak (pisar), osoba koja je sastavljala tekst epitafa. Dijaci se smatraju glavnim nosiocima pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni i Humu i poticali su iz redova sveštenstva i vlastele. Javljali su se kao pisari (crkvenih) knjiga, u službi bosanskih banova i vlastele te kao dijaci epitafa.

Još uvijek nije jasno je li epitaf urezivao dijak ili je on samo sastavljao predložak teksta na temelju kojega je to činio kovač. Činjenica je da se u epitafima pojavljuju imena kako kovača tako i dijaka, što navodi na zaključak da su dijaci ipak bili ti koji su urezivali tekst na nadgrobni spomenik pokojnika.

Podjela epitafa

Epitafi na stećcima su prava riznica danas zaboravljenih srednjovjekovnih riječi i izraza koji su bili produkt čistog narodnog izražaja. Dubravko Lovrenović podijelio je epitafe na:

Epitafi s vjerskim formulama

Ovi epitafi s vjerskim formulama najčešće sadrže – Va ime Otca i Sina i Svetoga Duha, a ispred je znak krsta što dovodi do zaključka da su ispod stećaka zakopavani kršćani.

Znatan broj bosanskih i humskih epitafa u kojima se retrospektivno i prospektivno sjećanje, karakteristično za rimske epitafe, prožima sa srednjovjekovnim, izrazito kršćanskim epitafom. Primjer je epitaf gosta Milutina Crničanina:

Va ime tvoje pričista trojice gospodina gosti Milutina bilig rodom Crničanin. Pogibe ino nego li milosti božiei. Žitie a žih u čast bosanske gospode i vlastele i od grčke gospode. A vse vidomo.

Na osnovu epitafa dolazi se do zaključka da je Milutin Crničanin bio visoko svešteničko lice Crkve bosanske, da je svojevremeno uživao velik ugled među vlastelom te da je njegov život nasilno prekinut. Budući da epitaf počinje molitvenom formulom, u kojoj se spominju trojica gospodina, može se zaključiti da pripadnici Crkve bosanske nisu odbacivali dogmu o Svetom Trojstvu. Ako se uzme u obzir da se s Milutinom u vezu dovodi zvanje gosta te da se na njegovu stećku nalazi i prikaz čovjeka odjevenog u habit s užetom oko pojasa, dolazi se do zaključka da su i svešenici Crkve bosanske nosili habit kao i sveštenici katoličke i pravoslavne crkve

Stećak Petra Krstjanina - odnos seniora i njegovog štićenika - moralna poduka - životno iskustvo :Bože, ја Petko krstjanin, beleg postavio za života, očekujući smrt u Sokolu, uz svog milog gospodina vojvodu Stjepana,  :da primi njegovu dušu i moli braću i družinu da mu prolazeći ne gaze grob.  :jer sam ja bio kao i vi, a vi ćete biti kao i ja smrtni.

Epitafi s motivom junačke smrti

Epitafe s motivom junačke smrti i vjerne službe obično počinju formulom Ase (sije), tj. leži. Tema viteške smrti, odnosno vjerne službe svome gospodaru, susreće se u više epitafa. Smrt je često direktan rezultat služenja senioru, koji onda podiže spomenik svome vazalu. Duboko je ukorijenjena u srednjovjekovnoj evropskoj književnosti, a sama ideja viteštva predstavlja zapadnoevropski dvorski fenomen koji se proširio po čitavoj Evropi te se „uhvatio“ i na stećcima. U epitafima na stećcima striktno se naglašava hijerarhijski odnos između seniora i njegovog štićenika te se u ovom kontekstu mogu pratiti odnosi između vladara i visokog plemstva pa sve do sitne vlastele. Takav je stećak vojvode Miotoša na nekropoli u Lađevinama.

† Vь ime o(t)ca i s(i)na i sveto(ga) d(u)ha. Se leži vo(j)evoda Miotošь (sa) svo(j)imь (s)inomь Stěpkomь svomu g(ospo)d(i)nu Vlatku Vlađeviću konь (kod) nogu ko(j)i mu posluži živu a mrьtva pobiliži boži(jo)mь (p)omoćju i kneza Pavla milostiju. A i se(j) kopajte na pleme(ni)tomь! I pravi vo(j)evoda Miotošь: I mnogo ot (od) mo(j)e ruke na zeml(j)i bi, a ě (ja) ni ot (od) (j)e(d)ne i nikorь ne bi mrьt(a)vь neh ga ubit(i).}}

Nije samo smrt u službi gospodara bila tema epitafa. Pojavljuju se i vrlo živopisna svjedočanstva o tragičnim događajima koji su doveli do smrti:

A si krst Radoja Mrkšića. Stah Boga moleće i zla ne misleće i ubi me grom

Epitafi o plemenitoj baštini i porodici

Često se u epitafima naglašava da je pokojnik sahranjen na svojoj plemenitoj baštini. Time se potcrtava njegov približan rang, odnosno da je koliko-toliko bio nezavisan, slobodan i imućan u svom srednjovjekovnom životu. Na taj način se iskazuje i težnja da vječni dom bude podignut na porodičnom groblju, na svojoj zemlji, uz najbližu rodbinu. Na nekropoli Jezero u selu Lipovice kod Lopara se nalazi jedan sljemenjak sa relativno dobro sačuvanim natpisom, koji transkriptovan glasi:

Ase Leži (ovdje leži) Hotin Bogosalić na plemenitoj svojoj zemlji, postavi (spomenik) Radovan i Radovin, sina oba

Epitafi kratkog sadržaja

Epitafi kratkog sadržaja donose samo ime pokojnika i ime kovača i (ili) dijaka. Takav je i natpis iz Radimlje:

A se kami na Vukcu na Pet[r]oviču. A se pisa Bolašin Bogačić.

Epitafi u kojima su sublimirana životna iskustva

Dosta natpisa u sebi sadrži filozofsko-religijsko-moralnu poruku ja sam bio kako vi jeste, a vi ćete biti kako jesam ja. Kroz ovu frazu manifestira se moralna poruka da treba konstantno živjeti misleći na smrt. Natpis sa stećka Nekropole Kaursko groblje u Prečanima:

Ovdje leži Ivan na svojoj zemlji. Bratja i družino, žalite me! Ja sam bio k'o vi, a vi ćete biti k'o i ja. Napisao Radič

Biografija pokojnika

Za određene natpise se može kazati da predstavljaju malu biografiju pokojnika. U kratkim crtama sročen je njegov život sve do trenutka njegove smrti i podizanja stećka. Natpisi ovog tipa obično su nešto duži, često se u njima navode značajnije historijske ličnosti, a u sebi objedinjavaju više dijelova, koji se ogledaju u biografskim elementima pokojnika, porukama prolazniku ili posjetiocu groba i stećka.

Najduži natpis je na stećku Vignja Miloševića. Ima ukupno 80 riječi, što je dosta više u odnosu na druge natpise na stećcima, ispisanih u 25 redova, i u svakom redu je 9 - 15 slova. Sva su slova lijepo izrađena i umjetnički povezana jedno s drugim. U transliteraciji glasi:

+ Va ime ώ(t)ca i Sina i svet(a)go d(u)ha amin' se leži vign' milošević' služi banu s tipanu i kralu t(vart)ku i kralu dabiši i kralici grubi i krala ostoju i u to vrime doide (i) svadi se ostoja kral' s hercegom' i z bosn(o)m' i na ugre po(id)e ostoja to vrime mene vigna doide kon'čina i legoh' na svom' plemenitom' pod' kočerinom' i molu vas' nenast upaite na me ja s(a)m' bil' kakovi este vi ćete biti kako v' sam' ja}}

Jezičke osobine i jezičko-stilski tipovi

Natpisi su pisani strogo utvrđenim pravilima i dostojanstvenim stilom. Oni daju nam odgovore na pitanje odnosa između onoga što se smatra klasičnom redakcijom staroslavenskog jezika i onog što se smatra jezikom nadgrobnih spomenika. Jezik natpisa je narodni, većinom štokavsko - ikavski (rjeđe jekavski), uz dosta čakavizama (stoga katkad karakteriziran kao šćakavski, ili štokavsko-čakavski idiom), te određeni broj crkvenoslavizama.

Jezičke osobine:

• prodor žive narodne riječi ugrađen u pisani jezik tog doba
• potreba za zbijenošću, jasnošću i jednostavnošću izraza (sa što menje riječi trebalo je više reći, što je rezultiralo izrazitom poetikom)
• visok stepen ujednačenosti zapadnoštokavskih osobina
• bosanski pisani manir: ikavizam, neizvršeno jotovanje, grupa re umjesto ro, grupa va (<vb)
• karakteristična leksika (ase, se, jere, hotjeh, tagdi, vele, tko, sije, tuždi, sade)

Premda stećke kao cjelinu odlikuju zajedničke srednjovjekovne jezičke osobine, ipak se uočavaju dva osnovna jezičko-stilska tipa:

• hercegovački – istočnoštokavske osobine sa lokalnim jezičkim crtama
• srednjobosanski, zapadnobosanski i zapadnohercegovački tip – odlike zapadne štokavštine

Dakle, i u jeziku ovih natpisa dolazi do diferenciranja, ali isto tako je očita teritorijalna međudijalekatska ujednačenost u rasponu od nekoliko vjekova na jezičkom i palografskom nivou, što svjedoči o pisanom maniru srednjovjekovnog bosanskog književnog jezika koji je razvijen zaključno sa 15. vijekom.

Ostavljajući po strani njihovu estetsku vrijenost, ovi su natpisi nesumnjiv argument da se bosanska pisana riječ vezuje za jedan širi kulturni proces – pismenost koja je stvarana za potrebe ovoga prostora. Nijedna historija književnog jezika ne odbacuje spomenike imali oni književne elemente ili ne, ali ipak se vodi računa o tome da se neki natpisi ne mogu promatrati u istoj ravni sa spomenicima koji samo prenose golu informaciju.

Postavljanje stećaka je nastvaljeno i jedno vrijeme u osmanskom dobu (nišani kao arhitektonska evolucija stećaka, pokoji nišan sadrži i natpis ispisan bosančicom), što svjedoči o kontinuitetu razvoja bosanske tradicije i jezika.

Epitafi i epigrafi jedan su od načina da se prikaže lapidarna pismenost i oblikovanje bosančice. Danas je od 20 do 30 dobro istraženih stećaka. Problem objavljivanja ovih natpisa je u fotografiji tih tekstova, njihovoj transkripciji i transliteraciji, koje su vrlo složene. Time su se bavili Marko Vego i Šefik Bašlagić, a što se tiče objavlljivanja ovih spomenika najveću zaslugu ima Zemaljski muzej.

Stećci u sebi sadrže ponajviše elemenata književnog govorenja – više negoli u administrativnoj pismenosti. Vremenom su mnogi natpisi oštećeni ili uništeni, pa ih je stoga vrlo teško ili nemoguće rekonstruisati.

Zaboravljene riječi

Osim sadržaja, epitafe zanimljivima čine i njihova paleografska i lingvistička svojstva. Epitafi čuvaju pojedine već davno zaboravljene riječi i izraze:

• kućnica i podružije– domaćica i supruga;
• vladika – gospođa; plemenito – nasljedna velikaška zemlja;
• sjen – grob, spomenik;
• uzmožni muž – ugledni čovjek;
• bilig, bjeleg, kami, zlamenie – nadgrobni spomenik;
• u treti na desete – trinaestoga;
• zdje – ovdje, tu;
• ničesare – ništa, nikoga;
• v dni – u dane;
• vmrje – umrije;
• ase, asei, asie, ise – tu, ovdje;
• poleg – pokraj, pored;
• čtioče – čitaoče;
• končina – kraj, smrt;
• učiniše vrhu mene krv nezaimitu – učiniše nadamnom krvnu osvetu i dr

Literatura

• Alojz Benac, Stećci, Prosveta, Beograd, 1963;
• Šefik Bešlagić, Boljuni, Starinar XII /1961., Beograd, 1961., 175.-205. sa kompletnom literaturom,
• S. Pudarić, Program zaštite i uređenja nekropole stećaka u Boljunima, Slovo Gorčina, Stolac 1988./89., 16.-17.,
• Marko Vego, Patarenstvo u Hercegovini u svjetlu arheoloških spomenika, GZM, NS (A), XVIII, Sarajevo, 1963
• Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo, 1964.
• Alojz Benac, Radimlja, Sarajevo ,1950.
• B. Hrabak, Prilog datovanju hercegovačkih stećaka, Glasnik Zemaljskog muzeja, n.s. sv. VIII/1953., Sarajevo, 325.-328.