Eozinofilni ezofagitis

Glavni članak: Ezofagitis

Eozinofilni ezofagitis EoE, jedan je od najčešćih i najbolje razjašnjenih eozinofilnih gastrointestinalnih poremećaja (bolesti),[n 1] koji se karakteriše simptomima disfunkcije jednjaka, hroničnom zapaljenskom reakcijom i eozinofilnom infiltracijom sluzokože jednjaka, bez znakova nekoga drugog potencijalnog uzroka eozinofilije.[1] Eozinofili su potentne ćelije imunskog sistema koje značajno doprinose održavanju homeostaze crevne (intestinalne barijere, i patogenezi nekih poremećaja digestivnog sistemu što su pokazala i brojna dosadašnja istraživanja.

Eozinofilni ezofagitis
Histološki pikaz eozinofilnog ezofagitisa.
SpecijalnostGastroenterologija
Klasifikacija i eksterni resursi
ICD-10K20.0
ICD-9530.13
eMedicinearticle/1610470
MeSHD057765

Istorijat uredi

Eozinofilni ezofagitis prvi put je opisan pre 30 godina kod bolesnika sa disfagijom i značajnom ezofagealnom infiltracijom eozinofilima. Deceniju unazad ovaj oblik ezofagitisa sve više je izazvao pažnju medicinske i naučne zajednice, pre svega zbog evidentnog neprestanog porast incidence i prevalencije bolesti u 21. veku

Prvi konsenzus o dijagnostici i terapiji eozinofilnog ezofagitisa objavljen je 2007. godine, nakon što je pre toga ustanovljeno da je postojala značajna varijabilnost definisanja EoE u literaturi.[2] Nakon donošenja konsenzusa postignuta je bolja, mada ne i potpuna ujednačenost definicije ovog poremećaja. Prema ovom konsenzusu EoE je kliničko-patološko stanje, što znači da su za dijagnozu bolesti potrebni istovremeno i klinički i histološki kriterijumi. Ovim konsenzusom postavljena su tri specifična kriterijuma koje je traba da poseduje bolesnik za dijagnozu EoE:

1. Simptomi disfunkcije jednjaka — koji mogu biti disfagija, impakcija hrane, gorušica, bol u grudima, regurgitacija.

2. Najmanje 15 eozinofila/vvp [n 2] — u barem jednom biopsijom uzetom uzorku sluzokože jednjaka.

3. Isključenje gastroezofagealni refluksne bolesti — kao uzroka ezofagealne eozinofilije bilo izostankom odgovora na terapiju visokim dozama IPP-a ili negativnim nalazom pH-vrednosti.[2]

Kako bi se sva saznanja prikupljena u drugoj deceniji 21. veka uzela u obzir, 2011. godine donet je novi konsenzus prema kojem je EoE definisan kao hronični poremećaj jednjaka posredovan imunim antigenom sa klinički karakterističnim simptomima disfunkcije jednjaka i histološki predominantnom eozinofilnom zapaljenjskom infiltracijom.[3] Kako bi se postavila dijagnoza EoE, po ovom konsenzusu bolesnik za dijagnozu EoE treba da ispolji:

1. Simptomi disfunkcije jednjaka

2. Maksimalni broj eozinofila — koji je > 15 eos/vvp, sa nekoliko izuzetaka

3. Eozinofiliju koja je ograničena na jednjak i iskqučuje druge potencijalne uzroka eozinofilne infiltracije jednjaka uključujući PPI-REE.

Nove smernice posebno su istakle ograničenja vezana za isključivanje GERB-a u svim slučajevima, i donosi određenu fleksibilnost u histološkoj interpretaciji i prepoznaju PPI-REE kao novog entitet

Epidemiologija uredi

Prevalencija EoE varira, li se može zaključiti iz brojnih izvora da u opštoj populaciji on iznosi 0,2-4 / 1.000 asimptomatskih pacijenata. Kod bolesnika nakon endoskopiju bolest je evidentirana u 5-6% slučajeva.

Smatra se da prevalencija u opštoj populaciji iznosi 43 i 52 / 100.000.

Etiologija uredi

Radi se o imuni posredovanom poremećaju u kome hrana ili neki drugi alergeni dovode do imuni reakcije u organizmu posredovane Th2 -ćelijama Ključni citokini kao što su IL-4, IL-5, IL-13 stimulišu produkciju eotaksina-3 u sluzokoži jednjaka. Eotaksin-3 je snažan hemokin koji angažuje eozinofile u sluzokoži jednjaka.

Tako aktvirani eozinofili luče proinflamatorne i profibrotičke medijatore koji uzrokuju lokalno tkivno oštećenje i privlače druge upalne ćelije (mastocite i fibroblaste) pojačavajući upalni odgovor koji dovodi do remodelovanja jednjaka. Ovaj proces dokazana je kod interakcije faktora okruženja sa genskom preosetljivošću na miševima i kod bolesnika sa EoE.

Klinička slika uredi

Simptomi i znaci koji dominiraju kliničkom slikom disfunkcije jednjaka u EoE mogu biti:

  • Bol u epigastrijumu (čašici),
  • Gorušica
  • Disfagija, koja se javlja u 25-100% bolesnika.[4][5]
  • Akutna impakcija hrane koja je manifestna kot gotovo 50% bolesnika sa EoE.[6]
  • Nespecifični simptomi kod deca, odbijanje (intolerancija hrane), povraćanje (regurgitacija hrane) i zastoj u rastu.

Kod oko 33% bolesnika klinička slika EoE može biti bez ikakvih simptoma.

Dijagnoza uredi

 
Endoskopski nalaz kod eozinofilnog ezofagitisa. Znaci linearnog nabiranja sluzokože sa koncentričnim prstenovima.
Endoskopija

Endoskopski znaci bolesti, kod EoE nisu strogo specifični, i mogu se javiti zasebno ili u kombinaciji: vertikalne linije, linearno nabiranje sluzokože, koncentrični prstenovi sluzokože, sužen lumen jednjaka, beli plakovi ili eksudat po sluzokožii, istanjena sluzokoža koja je sklona rascepima pri prolazu endoskopa

U 7-10% slučajeva endoskopski nalaz jednjaka može biti neupadljiv,[7] i zato se preporučuje biopsije sluzokože jednjaka u svim bolesnika sa sumnjom na EoE bez obzira na njen endoskopski izgled. Međutim zbog mrljaste raspodele eozinofila po sluzokoži jednjaka, kao i činjenice da se u distalnom delu jednjaka pod uticajem refluksa kiseline može naći eozinofilna infiltracija, potrebno je uzorkovati biopsijski materijal najmanje 2-4 puta iz distalnog dela jednjaka i 2-4 puta iz proksimalnog dela jednjaka.[8] Time se povećava verovatnoća tačne dijagnoze bolesti.

Terapija uredi

Primarni cilj lečenja EoE bio bi povlačenje svih simptoma i realizacija potpunog histološkog odgovora. Međutim kako u kliničkoj praksi to nije uvek moguće,tokom lečenjem ovih bolesnika očekuje se bar delimični klinički odgovor uz smanjenje infiltracije eozinofilima i minimalnih neželjenih posledica primenjene terapije.

Podaci zasnovani na studijama sprovedenim u prve dve decenije 21. veka nedvosmisleno podržavaju tri pristupa zbrinjavanju EoE: medikamentna terapija, dijetalna ishrana i endoskopska dilatacija.[3]

Medikamentna terapija

Topički kortikosteroidi čine osnovu u lečenju EoE.[n 3] Najviše se primenjuju inhalacionim preparati namenjenim za lečenje bolesnika sa astmom, međutim kod bolesnika sa EoE ove je preparate potrebno progutati, a ne inhalirati. Topički kortikosteroidi se dobro tolerišu, ali još nema pouzdanih studija o potencijalnim dugotrajnim učincima steroida kod EoE. Nakon prekida terapije topičkim kortikosteroidima kod većine bolesnika dolazi do ponovne pojave simptoma,[9] pa se postavlja pitanje terapije održavanja dostignutog nivoa lečenja kod ovih bolesnika.

Sistemski kortikosteroidi primenjuju se kao druga linija terapije, kod bolesnika sa teškim i refraktornim simptomima.

Dijetalna ishrana

U terapiji EoE postoje tri pristupa dijetoterapiji:

  • Elementarna dijeta, čija je primena nepraktična, skupa i narušava kvalitet života
  • Empirijska dijeta, koja se zasniva na eliminaciji ovih šest sastojaka hrane — jaja, mleko, žitarice, soja, koštičavo voće i morski plodovi.
  • Ciljana dijeta, u kojoj su uklonjeni sastojci koji su alergijskim testiranjem dokazani kao škodljivi.[3]
Endoskopska dilatacija

Endoskopska dilatacija jednjaka jedna je od efikasnijih metoda lečenja bolesnika sa strikturama ili suženjem lumena jednjaka. Zato je ona podržana od struke i danas je jedna od glavnih procedura u terapiji EoE.[3]

Dilatacija se preporučuje u slučajevima neuspeha medikamentne i dijetalne ishrane ili kod mogućih komplikacija.[10] U tom cilju predloženi su brojni dijagnostički i terapijski algoritam dilatacije kod EoE.[11]

Napomene uredi

  1. Eozinofilne gastrointestinalne bolesti (EGIB) su heterogeni skup kliničkih poremećaja u digestivnom sistemu.
  2. vvp — mikroskopsko vidno polje velikog povećanja
  3. Topički kortikosteroidi pripadaju jednoj od najčešće propisivanih grupa lekova u medicini u kojoj su prisutni su već 60 godina. Imaju veoma široku primenu zahvaljujući značajnoj sposobnosti brzog smanjenja zapaljenjskog odgovora.

Izvori uredi

  1. BLANCHARD C, WANG N. & ROTHENBERG ME. Eosinophilic esophagitis: pathogenesis, genetics, and therapy. J. Allergy Clin. Immunol 2006:118, 1054-9.
  2. 2,0 2,1 Furuta GT, Liacouras CA, Collins MH et all. Eosinophilic esophagitis in children and adults: a systematic review and consensus recommendations for diagnosis and treatment. Gastroenterology 2007;133:1342-63
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Liacouras CA, Furuta GT, Hirano I et all. Eosinophilic esophagitis: Updated consensus recommendations for children and adults. J Allergy Clin Immunol 2011;128:3- 20.e6
  4. LIACOURAS CA, SPERGEL JM, RUCHELLI E i sur. Eosinophilic esophagitis: a 10-year experience in 381 children. Clin Gastroenterol Hepatol 2005;3:1198-206.
  5. DELLON ES, GIBBS WB, FRITCHIE KJ i sur. Clinical, endoscopic, and histologic findings distinguish eosinophilic esophagitis from gastroesophageal reflux disease. Clin Gastroenterol Hepatol 2009;7:1305-13.
  6. DESAI TK, STECEVIC V, CHANG CH, GOLDSTEIN NS, BADIZADEGAN K, FURUTA GT. Association of eosinophilic inflammation with esophageal food impaction in adults. Gastrointest Endosc 2005;61:795-801.
  7. Dellon ES, Aderoju A, Woosley JT, Sandler RS, Shaneen NJ. Variability in diagnostic criteria for eosinophilic esophagitis: A systematic review. Am J Gastroenterol 2007;102:2300-13
  8. Luacouras CA, Furuta GT, Hirano I et all. Eosinophilic esophagitis: Updated consensus recommendations for children and adults. J Allergy Clin Immunol 2011;128:3- 20.e6.
  9. Helou EF, Simonson J, Arora AS. 3-Yr-Follow-Up of Topical Corticosteroid Treatment for Eosinophilic Esophagitis in Adults. Am J Gastroenterol 2008;103:2184-93.
  10. Cohen MS, Kaufman AB, Palazzo JP, Nevin D, Dimariono AJ, Jr., Cohen S. An audit of endoscopic complications in adult eosinophilic esophagitis. Clin Gastroenterol Hepatol 2007;5:1149-53.
  11. Dellon ES. Diagnosis and management of eosinophilic esophagitis. Clin Gastroenterol Hepatol 2012;10 (10):1503-11.

Izvori uredi

  • Liacouras CA, Wenner WJ, Brown K, Ruchelli E. Primarna eozinofilni ezofagitis u djece: uspješno liječenje oralnim kortikosteroidima. J Pediatr Gastroenterol Nutr 1998; 26: 380-5.
  • Liacouras CA Eozinofilni ezofagitis u djece i odraslih. J Pediatr Gastroenterol Nutr. 2003 studeni-prosinac; 37 Suppl 1: S23-8.
  • Lim J, Gupta S, J Fitzgerald, Cro.e J, Pfe.erkorn M, Molleston J. White mrlje u jednjaka sluznica (WSEM): istina endoskopski manifestacija teške eozinofilni ezofagitisa (EE) u djece [sažetak]. J Pediatr Gastroenterol Nutr 2001; 33: 411.
  • Markowitz JE, Spergel JM, Ruchelli E, Liacouras CA. Elemental dijeta je efektivni tretman za eozinofilni ezofagitis u djece i adolescenata. Jesam J Gastroenterol.
  • Fock KM, Poh CH. Gastroesophageal reflux disease. J Gastroenterol. 2010 Jun 29.
  • Gallup Organization. Heartburn Across America: A Gallup Organization National Survey. Princeton, NJ: Gallup Org. 1988.
  • Richter JE. Surgery for reflux disease: reflections of a gastroenterologist. N Engl J Med. 1992 Mar 19. 326(12):825-7.
  • Bello B, Zoccali M, Gullo R, Allaix ME, Herbella FA, Gasparaitis A, et al. Gastroesophageal reflux disease and antireflux surgery-what is the proper preoperative work-up?. J Gastrointest Surg. 2013 Jan. 17(1):14-20; discussion pp. 20. [Medline].
  • Erdogan Z, Silov G, Ozdal A, Turhal O. Enterogastroesophageal reflux detected on 99m-technetium sestamibi cardiac imaging as a cause of chest pain. Indian J Nucl Med. 2013 Jan. 28(1):45-8. [Medline]. [Full Text].
  • Wu YW, Tseng PH, Lee YC, Wang SY, Chiu HM, Tu CH, et al. Association of esophageal inflammation, obesity and gastroesophageal reflux disease: from FDG PET/CT perspective. PLoS One. 2014. 9 (3):e92001. [Medline].
  • Levine MS, Rubesin SE. Diseases of the esophagus: diagnosis with esophagography. Radiology. 2005 Nov. 237(2):414-27. [Medline].
  • Mattioli S, Lugaresi ML, Di Simone MP, et al. The surgical treatment of the intrathoracic migration of the gastro-oesophageal junction and of short oesophagus in gastro-oesophageal reflux disease. Eur J Cardiothorac Surg. 2004 Jun. 25(6):1079-88. [Medline].
  • Shan CX, Zhang W, Zheng XM, Jiang DZ, Liu S, Qiu M. Evidence-based appraisal in laparoscopic Nissen and Toupet fundoplications for gastroesophageal reflux disease. World J Gastroenterol. 2010 Jun 28. 16(24):3063-71. [Medline]. [Full Text].
  • Scheffer RC, Samsom M, Haverkamp A, et al. Impaired bolus transit across the esophagogastric junction in postfundoplication dysphagia. Am J Gastroenterol. 2005 Aug. 100(8):1677-84. [Medline].
  • Mirjana Kalauz, Ivica Škrlec, Eosinophilic Gastrointestinal Diseases, BurnInG Issues In GastroenteroloGy MEDICUS 2012. Vol. 21, No. 2, 215—221

Spoljašnje veze uredi

Šablon:Portalbar