Elektrookulografija

Elektrookulografija (EOG) jedna je od metoda koja se u oftalmologiji primenjuje za snimanje očnih pokreta. Zasniva se na merenju korneelno-retinalnog potencijala koji postoji između prednjeg i zadnjeg dela ljudskog oka.[1]

Elektookulografija
Intervencija
Okulogram u REM fazi spavanja
ICD-9-CM95.22
MeSHD004585

U medicini, elektrookulografija se koristi za proučavanju patoloških stanja npr. kod osoba sa nistagmusom, gde se tokom dijagnostike neke bolseti teži da se ona što bolje razume kako bi se u realnom vremenu mogla adekvatno i lečiti.

Istorija uredi

Pokreti očiju počeli su da se mere početkom 20. veka. Do kraja 19. veka pokreti očiju mereni su od strane ispitivača koji je sedeo u neposrednoj blizini ispitanika sa jedne njegove strane i posmatrao pokrete očiju ispitanika.

Optički metod koji je koristio sistem malog ogledala pričvršćenog na beonjaču, korišćen je nešto kasnije kako bi se preciznije pratili pokreti očiju. Međutim ovo je bila veoma nekomforna metoda za ispitanika pa je ubrzo odbačena.

Metod direktnog fotografisanja kao jedna od savremenijih metoda vrlo malo je korišćen, zbog toga što je procena postupka jako složen i oduzima puno vremena. Ona je danas zamenjen kompjuterskim analizama video slika.

Revolucija u ovoj oblasti nastala je 1922. godine, kada je za merenje očnog nistagmusa uvedena metoda određivanje razlike potencijala između kornee i retine, poznata kao korneo-retinalni potencijala. Ova tehnika, nazvana je elektronistagmografija (ENG), prvi put je predstavljena kao dijagnostička metoda u neurologiji i otorinolaringologije 1930. godine od strane P. Junga i njegovih saradnika. Metoda je još uvek jedna od najrasprostranjenijih tehnika za merenje pokreta očiju i pored toga što su posle 1950 -te razvijene i druge tehnologije kao što su:

  • Infracrveno ogledalo
  • Okulografija
  • Fotoelektrična metode
  • Magnetno-skleralna tehnika,
  • Videookulografija

Sve ove tehnike su i danas u redovnoj upotrebi kako u oftalmologiji tako i u otologiji.[2]

Način izvođenja EOG uredi

Način izvođenja elektookulografije zasniva se na tehnički principima elektroencefalografije (EEG) i elektronistagmografije (ENG) koji su bazirani na činjenici da se oko ponaša kao električni dipol između pozitivnog potencijala rožnjače i negativnog potencijala retine održanog putem aktivnog transporta jona u okviru svog pigmentnog sloja.[3]

Ova korneo-retinalna razlika potencijala je u rasponu između 0,4 i 1,0 mV i orijentisana je duž linije vida (električna osa) tako da se kreće sa pokretom oka. U odnosu na udaljenu lokaciju, elektoda na koži lica postavljena u blizini oka postaje pozitivnija kada oko rotira prema njoj, a manje pozitivna kada rotira u suprotnom smeru.[4]

Horizontalno merenje

Za merenje binokularnog horizontalnog EOG-a i ENG-a, koriste se dve srebro-srebro hlorid elektrode zalepljena za spoljašnji kantus očiju, a za monokularno horizontalno merenje zalepljene su na spoljašnji i unutrašnji kantus oba oka.

Vertikalno merenje

Za vertikalno merenje elektrode su zalepljenu ispod i iznad jednog oka.

Kornea-retinalni potencijal između navedenih elektrode, direktno zavisi od položaja oka, i može biti izmerena pomoću pojačavača razlike. Potencijal je proporcionalan sinusu ugla između električne ose trenutne pozicije oka i primarnog položaja oka. One pokazujući linearni odnos za uglove do 30° u iznosu od 15 do 20 mV po uglu rotacije oka.

Tokom mirovanja očiju elektrode su istog potencijala i pri merenju nema promene napona. Kod rotiranje oka na desno stvara se razlike u potencijalu, i elektroda koja je postavljena u pravcu kretanja oka (desni kantus) postaje pozitivnija u odnosu na drugu elektrodu, i obrnuto kada oko rotira u levu stranu.[5]

Dobre i loše strane EOG uredi

Dobre strane

Dobre strane primene elektrookulografije su:

  • lako, neinvazivno postavljanje površinskih elektroda,
  • bez neprijatnosti je za ispitanika
  • ne ograničava vidno polje ispitanika.
  • može da se koristi i kad ispitanik nosi naočare,
  • primenjljivost kod dece, i slabo kooperativnih osoba.
  • merenje je moguće uraditi sa zatvorenim očima, ili tokom slobodnih pokreta glavom,
  • dozvoljava precizna merenja u velikom opsegu horizontalnih pokreta (± 40 °), u rezoluciji oko 1-2 °.
  • niski troškovi ispitivanja (elektrode, gel).
  • najpraktičniji klinički metod snimanja pokreta očiju.
Loše strane

Loše strane primene elektrookulografije su:

  • amplituda kornea-retinalnog potencijala menja se sa količinom svetla u prostoriji, tako da se osvetljenje mora održati konstantnim koliko je to moguće.
  • pomeranje ose svakog oka može dovesti do pojave lažnog signala razdvojenog kretanja očiju, pri monokularnom merenju horizontalnih pokreta, lateralno (bočno) kao što je nistagmus.
  • vergence ugla ne može biti tačno određena
  • može da pokazuje različite brzine abdukcijskih sakada (koje su sporije) od addukcijskih sakada , što se kod drugih metoda ne dešava, zapravo abdukcijske sakade su brže.
  • nepouzdanost merenja vertikalnih pokreta, pa takva merenja zahtevaju specijalne konfiguracije za kvantitativne analize.

Izvori uredi

  1. Brown, M., Marmor, M. and Vaegan, ISCEV Standard for Clinical Electro-oculography (EOG) (2006), in: Documenta Ophthalmologica, 113:3(205—212)
  2. Dragan Golubović Elektrookulografija na biopac sistemu Završni rad 2015
  3. Noori SM, Mikaeili M. Driving Drowsiness Detection Using Fusion of Electroencephalography, Electrooculography, and Driving Quality Signals. J Med Signals Sens. 2016 Jan-Mar;6(1):39-46.
  4. W. Heide, E. Koenig, P. Trillenberg, D. Kompf and D.S. Zee Electrooculography: technical standards and applications 1999.
  5. Malcolm Brown, Michael Marmor, Vaegan, Eberhard Zrenner, Mitchell Brigell, Michael Bach: ISCEV Standard for Clinical Electro-oculography (EOG) 2006. In: Documenta Ophthalmologica. Bd. 113, Nr. 3, November 2006.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Šablon:Portalbar