Ajnzacgrupe (nem. Einsatzgruppen; prevod: operativne grupe) bile su specijalne nacističke jedinice koje su operisale na zaposednutim teritorijama i čija je uloga bila da terorišu mesno stanovništvo, da likvidiraju neželjene ljude, rasno progonjene i odstrane potencijalnu opoziciju. Iz administrativnog pogleda bile su potčinjene RSHA (Rajhsziherhajtchauptamt nem. Reichssicherheitshauptamt; prevod: glavna uprava sigurnosti rajha) u Berlinu pod vodstvom Rajnharda Hajdriha a kasnije Ernsta Kaltenbrunera.

Ubijanje Jevreja u Ivangorodu 1942. godine

Istorija uredi

Jedinice Ajnzacgrupa bile su uspostavljene još pre anšlusa Austrije i razbijanjem Čehoslovačke. Posle invazije na Poljsku ove jedinice su imale zadatak da terorišu stanovništvo, da likvidiraju nepoželjne i pre svega Jevreje, poljsku inteligenciju i sveštenstvo. U maju 1941. nastale su jedinice za područje Sovjetskog Saveza za nastajuću operaciju Barbarosa. Jedinice u broju od 1.000 - 3.000 članova delile su se u Ajnzackomande ili Zonderkomande čije su vođe bili pripadnici SS jedinica i razne vrsta pripadnika policije. Ajnzatcgrupe su u početku pretežno ubijale Jevreje dok su kasnije, krajem leta 1941. godine ubijale bez obzira da li su muškarci, žene ili deca.

Suđenje uredi

Po završetku Drugog svetskog rata, 24 visokih oficira ajnzacgrupa je procesuirano na suđenju pripadnicima Ajnzacgrupa tokom 1947. i 1948. godine, što je predstavljalo deo naknadnih nirnberških suđenja koje je sprovela Vojska Sjedinjenih Država. Lica su optužena za zločine protiv čovečnosti, ratne zločine i članstvo u SS (koja je proglašena kriminalnom organizacijom). Između ostalog je izrečeno 14 smrtnih kazni i dve kazne doživotnog zatvora; samo četiri smrtne kazne su izvršene, 7. juna 1951; ostale su zamenjene blažim kaznama. Još četvorici vođa ajnzacgrupa je suđeno u drugim zemljama i nad njima su sprovedene smrtne kazne.[1]

 
Oto Olendorf, 1943.

Nekoliko vođa ajnzacgrupa, uključujući Olendorfa, je na suđenjima tvrdilo da su pre početka operacije Barbarosa dobili naređenje koje je od njih zahtevalo da pobiju sve sovjetske Jevreje.[2] Još uvek nije pronađen nijedan dokaz da je takvo naređenje ikada izdato.[3] Nemački tužilac Alfred Štrajm je istakao da ako bi se utvrdilo da je takvo naređenje izdato, posleratni sudovi bi mogli da osude vođe ajnzacgrupa samo kao saučesnike u masovnim ubistvima. Međutim, ako bi se ustanovilo da su ajnzacgrupe činile masovna ubistva bez naređenja oni bi mogli biti osuđeni kao počinioci masovnih ubistava, što bi sa sobom povlačilo strožije kazne, uključujući i smrtnu kaznu.[4]

Štrajm je zaključio da je postojanje ranog sveobuhvatnog naređenja u stvari fabrikacija načinjena za potrebe Olendorfove odbrane. Ova teorija je danas široko prihvaćena među istoričarima.[5] Nemački istoričar Peter Longerih ističe da je većina naređenja koje su vođe ajnzacgrupa dobijale — posebno ako su se ticala kriminalnih aktivnosti — bila neodređena i zavijena u terminologiju koja je imala specifično značenje za članove režima. Vođama su davane instrukcije da moraju da budu „žestoki“ i „čvrsti“; sve Jevreje je trebalo posmatrati kao potencijalne neprijatelje sa kojima se trebalo ophoditi nemilosrdno.[6] Britanski istoričar, ser Ijan Keršou je mišljenja da su Hitlerove apokaliptične opaske pre Barbarose o neophodnosti rata bez milosti kako bi se „istrebile“ snage „judeo-boljševizma“ bile interpretirane od strane komandanata ajnzacgrupa kao dozvola i ohrabrenje da se upuste u ekstremno antisemitsko nasilje, i svaki komandir je po svom mišljenju određivao koliko daleko je spreman da ide.[7]

Većina počinilaca nacističkih ratnih zločina nikada nije optužena i mirno su se vratili civilnom životu. Zapadnonemačka centralna kancelarija tužilaštva za nacističke ratne zločince je optužila samo oko stotinjak bivših pripadnika ajnzacgrupa.[8] Kako je vreme prolazilo postajalo je sve teže da se podignu optužnice; svedoci su postajali sve stariji i sve manje sposobni da ponude korisno svedočenje. Finansiranje suđenja nije bilo adekvatno, a vlade Austrije i Nemačke nisu bile previše zainteresovane da procesuiraju ratne zločine, želevši da zaborave nacističku prošlost.[9]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. Rhodes 2002: str. 274–275
  2. Longerich 2010: str. 187
  3. Longerich 2010: str. 187–189
  4. Streim 1989: str. 439
  5. Longerich 2010: str. 188
  6. Longerich 2010: str. 189–190
  7. Kershaw 2008: str. 258–259
  8. Rhodes 2002: str. 275–276
  9. Segev 2010: str. 226, 250, 376

Literatura uredi

Knjige i časopisi uredi

Onlajn izvori uredi

Spoljašnje veze uredi