Edo Murtić (Velika Pisanica / Bjelovar, 4. maj 1921. - Zagreb, 2. januar 2005., bio je hrvatski i jugoslavenski slikar i grafičar.[1]

Edo Murtić
Apstraktni ekspresionizam, Informel
Biografske informacije
RođenjeVelika Pisanica (Bjelovar),  Kraljevina Jugoslavija, 28. jul 1924
SmrtZagreb,  Hrvatska2. januar 2005
Opus
Poljeslikarstvo, grafika
Influencija

Biografija uredi

Sa četiri godine - 1925. porodica mu se preselila u Zagreb, tu je pohađao osnovnu školu, a nakon toga tadašnju Obrtnu školu (kasnije Škola primijenjene umjetnosti), gdje su mu nastavnici bili dobri slikari; Edo Kovačević, Kamilo Tompa i Ernest Tomašević. Prvi put je izlagao 1935. u Realnoj gimnaziji u Zagrebu[2], nakon tog se aktivno počeo baviti likovnom umjetnošću, kao crtač reklama i slikar dekorater na sajmovima Zagrebačkog zbora. Pred rat - 1939. se upisao na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasu Ljube Babića i Krste Hegedušića[2], ali se 1940. preselio na beogradsku Akademiju kod Petra Dobrovića, no kad je počeo rat 1941. vratio se u Zagreb u klasu Ljube Babića.[2] Akademiju zapravo nije ni dovršio jer se pred kraj 1943. prebacio u partizane[1], gdje se angažirao u kulturno-umjetničkom odjelu ZAVNOH-a, na radu plakata, novina, propagandnih letaka. Iz tog vremena naimpresivniji rad mu je grafička mapa Jama na stihove I. G. Kovačića koju je realizirao zajedno sa slikarem Zlatkom Pricom.[3] Edo Murtić vrlo je rano prihvatio socijalističke ideje i iskazao svoju sklonost NOP-u, praktički još od 1941. i nikad nije krio svoje ljevičarsko opredjeljenje, čak i 1990-ih kad su mnogi okrenuli kaput i počeli tvrditi da su u mladosti bili nešto drugo... Nakon Drugog svjetskog rata, postavljen je za načelnika propagande predsjednika hrvatske vlade (kasnija OZEHA- Oglasni zavod Hrvatske), ali je brzo odustao od tog posla, jer mu se puno više sviđala pozicija slobodnog umjetnika - slikara, kako je sam rekao bilo je puno prijedloga i situacija koji su me mogli odvući u druge vode, ali nisam se dao...[4]

 
Mozaik u riječkoj banci

Bavio se i scenografijom (za kazalište), dekoracijom javnih prostora, murali i mozaici [1] (ciklus za Zagrebačku banku krajem 1970-ih). Nakon rata je puno putovao po inozemstvu, naročito često u Francusku i Italiju.[1] Za njega i njegovu slikarsku genezu osobito je bilo značajno putovanje u Ameriku i Kanadu 1951. gdje se upoznao sa slikarstvom Jacksona Pollocka i njegovim action paintingom koje ga je potpuno impresioniralo, tako da je nakon toga malo po malo (trebalo mu je skoro 10 godina) i on postao pollackovac. Prije tog je slikao po tadašnjoj zagrebačkoj modi u duhu post ekspresionizma, strogo figuralne slike. Nakon povratka u Zagreb organizirao je izložbu u Umjetničkom paviljonu 1953. pod nazivom Doživljaj Amerike, a 1956. bio je jedan od osnivača Grupe Mart.[5] heterogene grupe okupljene oko Krste Hegedušića i sve se više udaljavao od figuralnog slikarstva, prema apstraktnom ekspresionizmu.

Edo Murtić bio je redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1997.[6] i član Hrvatskog helsinškog odbora.[5] Živio je na relaciji Zagreb (Martićeva ulica) Vrsar, gdje je imao vikendicu.

Izložbe uredi

Edo Murtić je za života često izlagao, kako u domovini (galerija Forum bila je njegova kućna galerija), tako i u inozemstvu, tako da je ostvario oko 150 samostalnih i 300 kolektivnih izložbi na svim kontinentima.[1] Slike mu se nalaze po brojnim privatnim i javnim kolekcijama po čitavom svijetu. Prvi put je izlagao na Venecijanskom bijenalu 1958. zajedno sa svojim profesorom Krstom Hegedušićem[7], drugi put 1964. zajedno sa Glihom, Petlevskim, Pricom, Šimunovićem, Bakićem i Džamonjom i zadnji put 1972. na popratnoj izložbi Graphic Art Today zajedno sa Šutejem, Piceljem, Dobrovićem i Nevjestićem.[7] Edo Murtić izlagao je 1959. i na 2 Documenti u Kasselu.[8]

Samostalne izložbe uredi

  • 1966 Galerija Umjetnina Split, Split
  • 1988 Umjetnički paviljon, Zagreb
  • 2003 Retrospektiva, Moderna galerija Zagreb
  • 2004 Kunsthistorisches Museum Wien, Vienna
  • 2005 Umjetnički paviljon, Zagreb
  • 2010 Donacija, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

Izbor najpoznatijih djela uredi

  • grafička mapa Jama (zajedno sa Z. Pricom 1944.
  • ciklus Doživljaj Amerike 1951. - 1953.
  • Mozaik na grobu Pirker, Mirogoj, Zagreb 1973.
  • Mozaik na grobu Šeferov, Mirogoj, Zagreb
  • Jesen 1962.
  • Plava podloga 1964.
  • Crni trokut 1968.
  • Tapiserija za koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, Zagreb 1970.
  • Kompozicija, (akril na platnu 73 x 60 cm) 1972.
  • Mozaik za poslovnu zgradu Zagrepčanka 1975.
  • Pred kućom (gvaš i pastel 100x70 cm) 1981.
  • Pejzaž s oblacima (ulje na platnu 98x130 cm) 1991.
  • Krajolik s morem (ulje na platnu 120x176 cm) 1991.

Bibliografija uredi

  • Vladimir Maleković: Murtić [His life and art], Centro Iniziative Pordenone, 1978.
  • Čedo Prica: Plovidbe atelijerom Ede Murtića, Naprijed Zagreb, 1997. ISBN 978-953-178-075-9
  • Michael Gibson: Edo Murtić, Nacionalna i sveučilišna biblioteka Zagreb, 1989.
  • Igor Zidić: Edo Murtić, Moderna galerija Zagreb, 2002.

Nagrade uredi

Za svoj rad Edo Murtić, dobio je 1981. godišnju nagradu, a 2000. i nagradu za životno djelo Vladimir Nazor[9]

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Krešimir Šilipetar. Biografija (hrvatski). Edo Murtic - official site. Pristupljeno 5. 11. 2011. 
  2. 2,0 2,1 2,2 Edo Murtić - Biografija (hrvatski). Galerija Kula, Split. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-16. Pristupljeno 5. 11. 2011. 
  3. Životopis Zlatka Price, na portalu Prica (pristupljeno 4.03. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2010-01-17. Pristupljeno 2011-11-06. 
  4. Sina Karli. Edo Murtić u vrtlogu politike (hrvatski). Nacional. Arhivirano iz originala na datum 2012-05-23. Pristupljeno 5. 11. 2011. 
  5. 5,0 5,1 Edo Murtić - Biografija (hrvatski). Životopis.hr. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-22. Pristupljeno 5. 11. 2011. 
  6. Deceased members, All classes of Academy JAZU (pristupljeno 4.03. 2011.)
  7. 7,0 7,1 Croatian Artists at Venice Biennales (hrvatski). Culturenet Croatia. Pristupljeno 5. 11. 2011. 
  8. Murtic, Edo na arhivu documente 2
  9. Nagrada Vladimir Nazor 1959.–2005.

Vanjske veze uredi