Dubravka (Gundulić)

Dubravka je drama mitološko-pastoralnoga sadržaja i alegorijskoga značenja što ju je Ivan Gundulić napisao sredinom trećeg desetljeća 17. stoljeća. Sastoji se od triju činova s ukupno 28 prizora, pisana je dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmercima te obseže 1696 stihova.

Dubravka Ivana Gundulića, izdanje iz 1923. godine

Sadržaj i likovi

Tema drame izmišljeni je stari običaj prema kojemu se svake godine svetkuje jedan dan u čast božice slobode; tada se priređuje pir najljepše djevojke i najljepšeg mladića prema odabiru gradskih sudaca.

Toga znamenitoga dana u Dubrovnik je došao stari ribar iz Dalmacije čiji lik jasno prikazuje razliku između slobodnoga Dubrovnika i Dalmacije pod mletačkom vlašću. Osim lika ribara, u drami su prikazani i drugi sporedni likovi: satiri Divjak i Vuk te pastiri Zagorko i Pelinko, koji su poslužili Gunduliću kao alegorija za prikaz društvenih mana i nemorala u onodobnom Dubrovniku.

Glavni likovi, Dubravka i Miljenko, lijep su i plemenit mladi par na čijoj sudbini i događajima vezanim uz nju Gundulić gradi dramsku fabulu. Umjesto očekivana izbora Miljenka i Dubravke kao najljepšeg para čiji će se pir proslaviti na blagdan svetkovanja slobode, sudci uz Dubravku izbiru ružnoga bogataša Grdana koji ih je potkupio zlatom. Grdan ipak ne uspije u svome naumu jer se na vrijeme umiješa bog Lero i spriječi taj neprirodni savez izazvavši u crkvi, netom prije obreda vjenčanja, trešnju i grmljavinu te zatamnivši plamen na ognju. U trenutku Miljenkova ulaska u crkvu trešnja i grmljavina prestaju, a oganj opet bukne čistim plamenom, što su prisutni protumačili kao jasan znak božji da Miljenko, a ne Grdan, treba s Dubravkom stupiti u brak.

U posljednjem prizoru drame, na samoj svetkovini slobode, svećenik prvi prinosi simbolični zavjetni dar: pušta iz kaveza ptice boga ljubavi. Slijede ga Miljenko s granom masline te Dubravka s ružicom. Na kraju i likovi koji su simbolizirali mane dubrovačkoga društva koje su prijetile opstanku slobode Dubrovnika – Zagorko, Divjak, Vuk, Jeljenka, Gorštak – u čast te iste slobode žrtvuju upravo svoje mane i poroke, odnosno njihove simbole, predajući ih kao zavjetni dar.

Alegorijska tumačenja

Činjenje prvo, Skazanje prvo

Među značajnijim povjesničarima književnosti koji su u svom radu spominjali Gundulićevu Dubravku prvi je Franjo Marković (1888.), koji je Dubravku tumačio kao alegoriju za suvremeni dubrovački politički svijet.

Branko Vodnik istaknuo je da je „pastirska igra „Dubravka” himna dubrovačkoj slobodi“ te dodao da se u Dubrovniku od 10. stoljeća dan svetog Vlaha slavio kao narodna svetkovina i da prizori u Dubravki podsjećaju na prizore s tih svečanosti. No za glavni motiv, da se najljepši pastir vjeri s najljepšom pastiricom, Vodnik tvrdi da ga je zamislio pjesnik po uzoru na mletački običaj na blagdan svetog Marka, kada dužd simbolično baca prsten u more i vjeri Veneciju, kraljicu mora, s Jadranom. Usto, Vodnik je istaknuo da je Dubrava alegorija za Dubrovnik.

Mihovil Kombol primijetio je da se u dubrovačkim djelima, pa tako i u Dubravki, često javlja politički čovjek, zbog činjenice da je većina dubrovačkih pjesnika, kao i Gundulić, bila plemićkog porijekla. Zato u prizorima Dubravke Gundulić progovara više kao dubrovački vlastelin zabrinut za „dobro općeno“ nego kao pjesnik. Kombol je smatrao da je pokretač Gundulićeva rada bilo njegovo religiozno-političko uvjerenje, pri čemu religiozno i političko nikad nije odvojeno jedno od drugog. Alegorije likova bile bi: Grdan – pokvareni bogataš, Dubrava – Dubrovnik, skup pastira – skup vlastele, Dubravka – vlast dubrovačka.

Jakša Ravlić u svojim raspravama ističe da je sud koji je, potplaćen, trebao vjeriti Dubravku s ružnim Grdanom „sud javnoga mišljenja“ jer kad bi to bio sud ondašnje vlastele, Gundulić bi vjerojatno, bivajući i sam članom suda i privrženikom Dubrovačke Republike, pokušao popraviti neugodnu situaciju u kojoj bi se potplaćeni sud našao, a to u Dubravki nije učinio, nego je stavio nepravdu na velika zvona. Prema tome, lik Grdana nije mogao biti alegorija za vlastelina, nego za člana druge klase, opasne za vlastelu, koje se vlastela bojala zbog bogatstva i utjecajnog položaja. Zato je pitanje Grdana u Dubravki unutarnje pitanje Dubrovačke Republike.

Zdenko Zlatar ne slaže se s Ravlićem jer se, kako on ističe, ne može govoriti o sukobu vlastele i mlađe buržoazije za vlast u Dubrovniku, s obzirom na to da je kriza vlastele onoga doba bila prvenstveno političke prirode. Time je, tvrdi Zlatar, Gundulić samo osudio rascjep unutar svoje vlastite vladajuće klase, ali ne i pobio pretenzije dubrovačke srednje klase.

Dalmatinski ribar lik je koji upozorava „na loše prilike u Dalmaciji pod Venecijom, najvećom neprijateljicom Dubrovnika, da time što reljefnije istakne bolje stanje u Dubrovniku“. Ribar „stavlja naglasak na činjenicu da je Dubrovnik samostalna država u kojoj vladaju domaći ljudi; tursko vrhovništvo bilo je samo formalno uz cijenu plaćanja danka.“ Slobodan Dubrovnik u kontrastu je s neslobodnom Dalmacijom pod Mlecima.

Miljenko je protiv „dara“ Dubravki, koji su darovi možda aluzija na „poklone koje su neki plemići primali od građana-bogataša za usluge“ ili „na posuđivanje novaca državi od domaćih bogataša“. Miljenko je prema Ravlićevu mišljenju lik koji u pjesnikovo ime govori protiv „primanja građana među vlastelu, a kao posljedica toga i protiv mogućnosti da bi Grdan smio uzeti Dubravku, tj. vlast u svoje ruke“. Zbog mogućnosti da je Gundulić ostao osamljen u svom stajalištu (kao Miljenko na pozornici), postavlja pisac problem u mitski svijet kako bi spor riješili bogovi. Također, Miljenko, zbog svoje nesigurnosti u ljubavne izjave prema Dubravki kao svojoj unaprijed predodređenoj družici, donosi pastorali vrstu neprimjerenog dramskog obrata. Pitanje se postavlja: jesu li Miljenkove riječi uopće riječi zaljubljenika u ženu.

Ljubdragova opomena Zagorku što ostavlja stado i bježi aluzija je na ekonomsku krizu Dubrovnika onoga doba, uzrokovanu bježanjem slobodnih građana sa svojih posjeda i stada, što je najviše pogodilo vlastelu koja je živjela od tih posjeda na kojima su radili najamnici.

Po svom sadržaju Dubravka je društvena satira protiv naprednih i opravdanih zahtjeva mladog građanstva u Dubrovniku; baš zato u isto vrijeme ona brani vlasteoski status quo. Ona je prema tome himna određenoj, vlasteoskoj slobodi kakvu su zamislila i provodila dubrovačka vlastela. Tako Dubravka pored poznatih tuđih elemenata i nekih konvencionalnih likova, ima za sadržaj originalan isječak domaćeg života.

Scenska recepcija Dubravke

Praizvedba Gundulićeve Dubravke odigrala se 1628. godine u Dubrovniku „prid Dvorom“. Sljedeću, prvu modernu izvedbu uprizorilo je Hrvatsko narodno kazalište godine 1888., na tristotu obljetnicu pjesnikova rođenja pa je predstava do veljače te iste godine izvedena čak četiri puta. Do 1918. u Zagrebu je izvedena još pedeset puta u nekoliko redateljskih postava te su se samo Freudenreichovi Graničari zadržali na repertoaru duže od Dubravke (taj je pučki igrokaz prvi put izveden 1857. godine).

Značajniji redatelji Dubravke bili su Adam Mandrović, a nakon njega Stjepan Miletić koji je dramu postavio na Markovu trgu 1895., kao dio nacionalnog repertoara s posebnim naglaskom na realističnu scenografiju. Početkom kolovoza 1913. Josip Bach postavio je Dubravku u maksimirski perivoj kao predstavu „ambijentalnoga“ kazališta.

Nakon tog eksperimenta Gundulićev komad vraća se u kazalište u režiji Branka Gavelle, prvi put 1920. (najprije samo ulomci kao dio kazališne večeri, a zatim iste godine i cjelovita drama), uz glazbenu pratnju koju su skladali Ivan pl. Zajc i Jakov Gotovac (koja se rabila i ranije) te uz nove glazbene dionice Antuna Dobronića (na premijeri 1923.) i Ive Maleca. Tito Strozzi u Zagrebu postavlja Dubravku 1928. s novom Gotovčevom glazbom, zatim 1933. u Dubrovniku, po prvi put na istome mjestu na kojem se odigrala praizvedba. Strozzi je postavljao Dubravku do 1956., a sljedeća je predstava, u režiji Ivice Kunčevića, bila Prikazivanje „Dubravke Ljeta Gospodnjeg 1973. u Dubrovniku, reprizirana iduće 1974. godine u Zagrebu. Nakon te predstave Dubravka nije bila na repertoaru do 1989., kada ju je u zagrebačkoj Komediji postavio Darko Tralić.

Bibliografija

• Ivan Gundulić: Dubravka, Dubrovnik, 1837.
• Ivan Gundulić: Dubravka: pastirska igra u 3 čina, s uvodom Franje Markovića, Zagreb, 1888.
• Ivan Gundulić: Dubravka, u: Djela Dživa Frana Gundulića, prir. Đ. Körbler, Zagreb, ³1938., str. 261. – 318. (Stari pisci hrvatski, knj. IX)
• Ivan Gundulić: Dubravka; Suze sina razmetnoga, prir. Albert Haller, Zagreb, 1944.
• Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga; Dubravka; Ferdinandu Drugome od Toskane, prir. J. Ravlić, Zagreb, ²1964 (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 12)
• Ivan Gundulić: Osman; Dubravka; Suze sina razmetnoga, prir. Zlata Bojović, Beograd, 2001.
• Ivan Gundulić: Kralj od pjesnika, prir. D. Fališevac, Zagreb, 2005, str. 101. – 180.

Literatura

• Batušić, Nikola: Narav od Fortune: studije o starohrvatskoj drami i kazalištu, Zagreb, 1991.
• Fališevac, Dunja: Dubrovnik- otvoreni i zatvoreni grad: studije o dubrovačkoj književnoj kulturi, Zagreb, 2007.
• Marković, Franjo: O Dubravci, drami Ivana Gundulića, Zagreb, 1888.
• Meštrović, Zrinka: Antroponimijsko čitanje Gundulićeve „Dubravke, Suvremena lingvistika, 27. – 28. (1988./1989.), str. 31. – 35.
• Ravlić, Jakša: Odraz domaće stvarnosti u dubrovačkoj književnosti, Beogradski međunarodni slavistički sastanak, (15. – 21. rujna 1955.), Beograd 1957., str. 653. – 658.
• Ravlić Jakša: Rasprave iz starije hrvatske književnosti, Zagreb, 1970.
• Štrkalj, Andrea: Problem političkog čitanja Gundulićeve „Dubravke (diplomski rad), Zagreb, 2004.