Drago Roksandić

Drago Roksandić

Drago Roksandić (Petrinja 1948), hrvatski povjesničar. Osnovno školovanje stekao u više gradova (Sisak, Čapljina, Mostar, Zagreb). To uključuje i srednjoškolsku naobrazbu, stečenu najvećim dijelom na 5. zagrebačkoj gimnaziji. Studij filozofije i sociologije započeo je 1966/67. akademske godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iako studij nije prekidao, nije ga završio zbog radnih obveza u Beogradu od 1969. godine. Akademske godine 1971/72. upisao je studij povijesti na Filozofskom fakultetu (Beograd) i redovito ga završio 1975. godine s odličnim prosjekom ocjena.

Sljedeće akademske godine, 1976/77., upisao je poslijediplomski studij povijesti na istom fakultetu, a 1978. godine izabran je za asistenta-pripravnika na Katedri za povijest naroda Jugoslavije u novom vijeku, također na tom fakultetu. Budući da je njegov magisterij trebao biti iz problematike povijesti Vojne krajine (Senj i Primorska krajine krajem 17. i početkom 18. stoljeća), tijekom 1978/79. školske godine proveo je pet mjeseci na studijskom boravku u Beču. Na Filozofskom je fakultetu u Beogradu magistrirao 1980. godine radom Bune u Senju i Primorskoj krajini 1719.-1722. godine, a potom je izabran za asistenta na navedenoj katedri. Rad je istovremeno bio prihvaćen za tiskanje u Radovima Instituta za hrvatsku povijest u Zagrebu te objelodanjen u cijelosti. Godine 1980. postao je stalni vanjski suradnik Instituta za hrvatsku povijest.

Budući da je doktorsku disertaciju trebao raditi iz problematike povijesti Hrvatske Vojne krajine pod francuskom vlašću, natjecao se za jednogodišnju francusku stipendiju, koju je i realizirao 1980/81. akademske godine. Disertaciju Vojna Hrvatska - La Croatie militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809.-1813.) završio je 1986. godine, ali je zbog načelnih razloga prekinuo proceduru njezine obrane na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prijavio ju je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje ju je i obranio 1988. godine. Iste je godine stekao zvanje znanstvenog suradnika na istom fakultetu. Disertacija je bila integralno objavljena u dva sveska u nakladi Školske knjige i Stvarnosti 1988. godine.

Godine 1989. bio je isključen iz nastave na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a radni odnos je prekinuo 1990. godine. U međuvremenu je boravio kao gost-predavač na Sveučilištu Yale (SAD) te na Filozofskom fakultetu (Zadar). Poslije odlaska iz Beograda natjecao se za mjesto docenta na Katedri za svjetsku povijest novog vijeka (razdoblje 1492.-1870.) Odsjeka za povijest (Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu), gdje je i izabran koncem 1990. godine.

Na njegovu inicijativu 1994. , odnosno 1995. godine utemeljene su Hrvatsko-francuska povijesna radionica te Hrvatsko-njemačka povijesna radionica, koje kao izborni kolegiji i istraživački projekti djeluju i danas. Godine 1995. konstituirao je i Diplomsku radionicu.

Od 1. listopada 2000. do 2002. bio je pročelnik Odsjeka za povijest i predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest.

Svih je ovih godina član Uredništva Biblioteke "Clio Croatica" u "Školskoj knjizi", a početkom 1990. godine, u suradnji s profesorom Igorom Karamanom pokrenuo je biblioteku "Povijest i historija" u "Naprijedu" (sada, "Nakladi Ljevak"), koja i danas djeluje. Godine 1994. , u suradnji s "Nakladom Barbat", pokrenuo je biblioteku "Homines, tempora, loci", koja isto tako i sada djeluje. U "Nakladi Barbat" jedan je od inicijatora i suradnika na projektu višesveščane hrvatske povijesti novog vijeka, tj. od 16. stoljeća do danas.

Svih proteklih godina sudjeluje u radu projekta "Temeljni dokumenti hrvatske povijesti", koji vodi prof. dr. sc. Nikša Stančić. Od 1996. odnosno 1997. godine utemeljivač je i jedan od dvojice voditelja međunarodnoga istraživačkog projekta "Triplex Confinium" , koji je nastao sveučilišnom suradnjom iz Zagreba, Budimpešta i Beča. Zagrebački istraživački tim redovito održava stručne rasprave, a održane su i tri međunarodne konferencije (Budimpešta 1997., Beč 1998. i Zadar 2000.).

U svibnju 2001. u sastavu Zavoda za hrvatsku povijest na njegovu je inicijativu utemeljen Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije Zavoda za hrvatsku povijest.

Od srpnja 1991. do lipnja 1992. godine bio je istraživač-gost u Institut für die Wissenschaften vom Menschen u (Beč ). Tamo je boravio više puta i kasnije do 1999. godine kao istraživač-gost na pola godine, mjesec dana i na kratkim boravcima. U četverogodišnjem razdoblju bio je i dopisni član tog instituta kao jedan od utemeljitelja i voditelja dugoročnog istraživačkog projekta "Re-Thinking the Post-War History of Europe".

Kao gost-predavač počeo je surađivati sa Srednjoeuropskim sveučilištem u Budimpešti, a od 1995. godine na istom je sveučilištu dobio status "recurrent associate visiting professor" na History Department i ta suradnja traje do danas. Svih ovih godina, poslije 1995. , radno je sudjelovao u radu velikog broja skupova u Europi, SAD i Aziji.

Objavio, uz ostalo: Vojna Hrvatska: La Croatie militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809–1813), svezak I-II. (Školska knjiga i Stvarnost, Zagreb, 1988); Srpska i hrvatska povijest i “nova historija” (Stvarnost, Zagreb, 1991) (NB: prevedeno i na japanski u Tokiju 1999.); Srbi u Hrvatskoj (Vjesnik, Zagreb, 1991); Protiv rata (Prosvjeta, Zagreb, 1996); Microhistory of the Triplex Confinium (ur.), (CEU History Department, Budimpešta-Zagreb, 1998); Constructing Border Societies on the Triplex Confinium, D. R. i Nataša Štefanec (ur.), (CEU History Department, Budimpešta, 2000); Triplex Confinium (1500–1800): ekohistorija, D. R. i Nataša Štefanec (ur.), (Književni krug Split, 2003); Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti, 1500.–1800. (Barbat, Zagreb, 2003) itd.

Uskoro se očekuje objavljivanje njegove nove knjige Svetozar Borojević od Bojne (1856-1920), lav ili lisica sa Soče, u izdanju Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba[1]

KontroverzeUredi

Krajem siječnja i početkom veljače 2021. godine u medije je procurila priča o seksualnom napastovanju neimenovanog profesora s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.[2][3] Nakon početne vijesti o tome da je postojala jedna prijava iz 2018. godine, javile su se još tri bivše studentice iz Zagreba[4], te jedna studentica iz Srbije.[5] Nekoliko dana kasnije Telegram je objavio da je riječ o profesoru Dragi Roksandiću.[6][7] Cijeli slučaj našao se u fokusu javnosti kao dio mnogo šire inicijative Nisam tražila tijekom koje su mnogobrojne studentice zagrebačkog sveučilišta počele istupati i podnositi anonimne prijave protiv svojih profesora.

Slučaj Drage Roksandića posebno je kontroverzan jer je matični fakultet zbog spoznaja o prijavi 2018. godine na sjednici Odsjeka blokirao promociju profesora u status emeritusa, nakon čega je rektor Damir Boras na svoju ruku predložio i sproveo u djelo dodjelu počasnog znanja profesoru.[3] Rektor Boras očitovao se o optužbama 1. veljače 2021. godine[8] te se ogradio od optužbi tvrdeći da nije dobio službeni dopis fakulteta, a njegove tvrdnje negira tadašnja dekanica.[9] Priopćenje Sveučilišta sadržavalo je nekoliko navoda koji su ugrozili anonimnost žrtve koja je zlostavljanje prijavila.[10] Prema navodima Telegrama profesor Roksandić se zaključno s 9. veljače 2021. godine nije očitovao o optužbama, iako je redakcija to od njega zatražila u više navrata prije objave.[6]

ReferenceUredi