Pojam dokaza ne definiše se po pravilu u zakonskim aktima, već se koristi kao poznat pojam. Stoga se sama definicja prepušta pravnoj teoriji u kojoj postoji više shvatanja.

Ipak, kao definicija dokaza može se upotrebiti ova:

Dokazi predstavljaju podatke činjenične prirode koji proizlaze iz krivičnoprocesnih radnji koje su preduzeli subjekti krivičnog postupka, a pre svega sud, koji jedini izvodi dokaze u krivičnom postupku, na osnovu kojih se utvrđuje činjenično stanje, a na temelju koga se izvode krivičnopravno relevantni zaključci u pogledu bitnih elemenata krivičnog dela i krivične odgovornosti, te izbora, odnosno mere konkretne krivične sankcije, kada su za to ispunjeni potrebni materijalni i procesni uslovi, ili se na temelju tih podataka izvlače određeni krivičnoprocesni zaključci, pri čemu se takvi zaključci suda u procesnom smislu uobličavaju u okviru odluke kojom se na zakonski regulisan način rešava predmet krivičnog postupka

[1]

Podele dokaza uredi

Dokazi se u teorijskom smislu mogu podeliti na posredne i neposredne. Posredni dokazi su oni koji samo posredno, indirektno ukazuju na postojanje određene krivičnopravno relevantne činjenice (takav bi na primer bio iskaz svedoka da je čuo pucnje i video određeno lice kako se posle izvesnog vremena brzo udaljava sa nekog mesta) dok neposredni dokazi omogućavaju da se na osnovu njih direktno utvrdi postojanje određene činjenice (tako bi bilo kada bi u prethodnoj situaciji svedok video kako neko lice puca). Posredni dokazi nazivaju se još i indicije. Neposredni dokazi se u teoriji smatraju kredibilnijim, međutim pošto važi načelo slobodnog sudijskog uverenja na sudu je da odluči da li je i šta dokazano određnim dokazom. Posebno se to odnosi na slučajeve kada postoji takozvani niz indicija, kada više posrednih dokaza ukazuju na neku činjenicu. Ipak, sud je dužan da u presudi obrazloži svoj stav u pogledu iznetih dokaza.

Dokazi se u teoriji ponekad delei na dokaze odbrane, dokaze optužbe i indiferentne dokaze, a kriterijum te podele je značaj za određenu stranu, tj. podupiranje njenih navoda. Naravno, postoji mogućnost da određeni dokaz (recimo iskaz svedoka) podupire delimično i navode tužbe i navode odbrane.

Teret dokazivanja uredi

Postupak iznošenja dokaza smatra se centralnim delom glavnog pretresa, koji je sam po sebi glavni deo krivičnog postupka. Teret dokazivanja, tačnije određivanje koja strana je dužna da dokazuje neke činjenice, po pravilu nije formalno regulisano. U određenim slučajevima postoji obaveza tuženog da dokazuje svoje navode (npr. kada je u pitanjukleveta), a u praksi je pravilo da određene činjenice dokazuje onaj ko je za njih zainteresovan. U rimskom i u građanskom pravu načelo je da teret dokazivanja leži na tužiocu.

Dokazne zabrane uredi

Posebna pravila regulišu dokazne zabrane i određuju koji se dokazi, odnosno dokazna sredstva ne mogu koristiti. Tu se razlikuju dve kategorije:

  1. dokazi izričito zakonom zabranjeni iz raznih razloga (tortura, poligraf i dr.)
  2. dokazi inače dopušteni, ali zabranjeni usled nedozvoljenog načina pribavljanja

Dokazna sredstva i izvori dokaza uredi

Od dokaza kao činjenica trebalo bi razlikovati dokazna sredstva i izvore dokaza. Izvor dokaza je konkretno lice ili predmet iz koga su proizašli dokazni podaci, odnosno dokazi u najopštijem smislu.

Dokazna sredstva su načini ili metodi čijom primenom sud u krivičnom postupku pribavlja dokaze, izvodeći ih iz izvora dokaza. U dokazna sredstva spadaju radnje poput saslušanja okrivljenog ili svedoka, uviđaja, veštačenja i dr.

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. Škulić M., Krivično procesno pravo - opšti deo, str. 191-192

Literatura uredi

Literatura uredi