Dario Kordić

Dario Kordić
Rođen/a 14. decembar 1960. (1960-12-14) (dob: 60)
Sarajevo
Zanimanje predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine
potpredsjednik i član Predsjedništva Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne

Dario Kordić (rođen 14. 12. 1960) jest bivši hrvatski političar iz Bosne i Hercegovine, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) od 1994. do 1995, potpredsjednik i član Predsjedništva Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne (HZ H-B), a poslije Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) od 1991. do 1996. i vojni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) od 1992. do 1994. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio ga je 26. 2. 2001. na 25 godina zatvora zbog ratnih zločina nad bošnjačkim stanovništvom i zločina protiv čovječnosti tijekom Bošnjačko-hrvatskog sukoba.[1]

ŽivotopisUredi

Dario Kordić je rođen 14. 12. 1960. u Sarajevu. Potječe iz vrlo religiozne obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Busovači. Godine 1983. diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu. Bio je novinar, a od 1985. bio je zaposlen u firmi „Vatrostalna” u Busovači.[2]

Godine 2009. za osnivanje i funkcioniranje Zbornog područja Vitez Kordiću je dodeljeno novoutemeljeno priznanje „Zlatni prsten s grbom ZP-a Vitez”.[3]

Uloga u ratuUredi

Velikom brzinom uspinjao se u HDZ-BiH. Kordić je svoju političku karijeru započeo u Busovači tako što je postao tajnik lokalnog ogranka HDZ-a (u rujnu 1990.). Dana 26. kolovoza 1991. HDZ BiH uveo je izvanredno stanje u HDZ BiH zbog srpske agresije i izjavio da će se općinski odbori HDZ-a povezati jedni s drugima u jedinstveni sistem obrane. Postao je predsjednik stranke u općini Busovača, predsjednik travničke regionalne zajednice i potpredsjednik HZ H-B. 18. studenog 1991. jedan je od potpisnika odluke o osnivanju HRHB-a.[4] 1993. HZ H-B je preimenovana u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HRHB), pri čemu je Dario Kordić ostao njen potpredsjednik. 1994. on je postao predsjednik HDZ-BiH.[2]

1997. Feral Tribune objavljuje dokument o tajnim ciljevima HRHB-a. Prema tom dokumentu, 12. studenog 1991. u Grudama je održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice - u kojima je uz Kordića sudjelovao i Jozo Marić, Božo Raić, Željko Raguž, Ivan Bender, Vladimir Šoljić, Mijo Tokić i drugi - a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se "zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države".[4] Potpisnici ovog dokumenta - među kojim je i Kordić - oslanjaju se na zaključke usvojene na dogovorima s Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu, dakle i prije nego što je JNA krenula u vojnu ofenzivu protiv Hrvatske i Slovenije.[5][6]

Suđenje u HaaguUredi

Prva optužnica izdana je 10. studenog 1995. Optuženi se predao Međunarodnom sudu 6. listopada 1997. i prvi put se pojavio pred sudom dva dana kasnije kada se izjasnio da "nije kriv". Suđenje je započelo 12. travnja 1999., a izvođenje dokaza i izlaganje strana završeno je 15. prosinca 2000.: zasjedalo se 240 dana. Svjedočio je ukupno 241 svjedok, od kojih 122 za tužiteljstvo, 117 za obranu, a dva su svjedočila kao svjedoci suda. Tužiteljstvo je podnijelo 30 transkripata iskaza svjedoka iz drugih predmeta pred Međunarodnim sudom. Obrana je podnijela 53 afidavita i 10 transkripata. Predano je 4665 dokaznih predmeta, od kojih je 2721 predala optužba, a 1643 obrana.[2]

MKSJ navodi da dokazi jasno pokazuju da su na početku bosanski Hrvati i Bošnjaci bili ujedinjeni u borbi protiv njihovog zajedničkog neprijatelja, Srba. Međutim, kad su se njihovi odnosi pogoršali krajem 1992. i početkom 1993., izbile su borbe između Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Sukob između HVO-a i ABiH koji je uslijedio preklopio se sa sukobom između bosanskih Hrvata i Bošnjaka s jedne strane, i Srba s druge.[2]

Iako se prisustvo dijela trupa Hrvatske vojske koje su vidjeli promatrači i druga tijela može objasniti dobrovoljnim braniteljima, to ne objašnjava ogromnu većinu trupa Hrvatske vojske viđenih u susjednim područjima od strateškog značaja za sukob. Vijeće primjećuje da, čak i ako te osobe nisu formalno bile u sastavu Hrvatske vojske, one su hrvatski državljani vojno uključeni u borbu između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana u koju je bila uključena i Hrvatska.[2]

Pretresno vijeće zaključilo je da "se napadi na sela ne bi dogodili bez odobrenja mjesnih političkih vlasti, među kojima je bio i Kordić". On je kao jedan od najviših dužnosnika HRHB-a sudjelovao u stvaranju politike o etnički čistoj HRHB, što je kao posljedicu imalo progon Bošnjaka iz Hercegovine. Nadalje, MKSJ je donio sljedeću presudu o sukobu Hrvata i Bošnjaka:

Sudsko vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegovog sna o Velikoj Hrvatskoj koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu.[2]

Zbog pokolja u Ahmićima, etničkog čišćenja u Lašvanskoj dolini i napada na Busovaču, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora[7] za sljedeća kaznena djela:

  • Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja)
  • Hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje; protupravno zatvaranje civila (teška kršenja Ženevskih konvencija)
  • Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti)

Sam odvjetnik Anto Nobilo, koji je na sudu branio Kordića, je za bosanske novine Avaz izjavio što misli o HRHB:

Projekt "Herceg-Bosne" bio je marionetski projekt u rukama vrha HDZ-a i Tuđmana. Cijela "Herceg-Bosna" djelovala je kao agent u ime Hrvatske, jednako kao što su SAO Krajina i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj djelovali u ime i za račun Srbije. To vam je isti paralelizam.[8]

Povezani članciUredi

ReferenceUredi

  1. „“LAŠVANSKA DOLINA” (IT-95-14/2) KORDIĆ i ČERKEZ”. ICTY. 2006.. http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/cis/bcs/cis_kordic_and_cerkez_bcs_1.pdf. Pristupljeno 08. 11. 2010. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 „Tužitelj protiv Darija kordića i Marija Čerkeza - Presuda”. MKSJ. veljača 2001.. http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/en/kor-tj010226e.pdf. Pristupljeno 8. studenoga 2010. 
  3. Zvonimir Čilić (1. ožujka 2009.). „‘Zlatni prsten’ Dariju Kordiću”. Slobodna Dalmacija. https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/regija/zlatni-prsten-dariju-kordicu-42431. Pristupljeno 8. studenoga 2010. 
  4. 4,0 4,1 „Dario Kordić - Biografija”. Moljac.hr. http://www.moljac.hr/biografije/kordic.htm. Pristupljeno 30. listopada 2012. 
  5. „Što smo doista radili u Bosni: Feralova alternativna deklaracija o Domovinskom ratu”. Feral Tribune. 25. travnja 2003.. http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/article_tisak.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=919&NrSection=1&NrArticle=3375. Pristupljeno 30. listopada 2012. 
  6. „Plans for a 'Greater Croatia'”. Bosnia.org.uk. 1997.. http://www.bosnia.org.uk/bosrep/novdec97/plans.cfm. Pristupljeno 30. listopada 2012. 
  7. Marlise Simons (27. veljače 2001.). „Hague Tribunal Convicts Bosnian Croat for War on Muslims”. New York Times. http://query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9C05E2D81F39F934A15751C0A9679C8B63&scp=2&sq=dario%20kordic&st=cse. Pristupljeno 8. studenoga 2010. 
  8. „Anto Nobilo za "Dnevni avaz": Hrvatska će u Hagu biti proglašena agresorom”. avaz.ba. 30. travnja 2011. http://www.avaz.ba/mobile/vijesti/teme/33140-anto-nobilo-za-dnevni-avaz-hrvatska-ce-u-hagu-biti-proglasena-agresorom.html. Pristupljeno 30. listopada 2012.