Danilo Pejović
Danilo Pejović (Ludbreg, 6. mart 1928 - Zagreb, 4. oktobar 2007), bio je hrvatski filozof, jedan od osnivača i urednika časopisa Praxis 1964.[1]
| Danilo Pejović | |
|---|---|
| Filozofija 20. stoljeća | |
| Zapadna filozofija | |
| Rođenje | 6. mart 1928, Kraljevina SHS) |
| Smrt | 4. oktobar 2007., Zagreb, Hrvatska |
| Filozofija | |
| Škola/Tradicija | kontinentalna filozofija (marksizam) |
| Glavni interesi | ontologija, estetika, historija filozofije |
| Inspiracija | |
Od | |
Biografija
urediDanilo Pejović se u vrijeme Drugog svjetskog rata pridružio partizanima, nakon rata nastavio je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 1953 godine filozofiju. Na istom fakultetu je 1958. godine doktorirao s tezom o ontologiji Nikolaja Hartmana (Realni svijet. Temelji ontologije Nikolaja Hartmana)[2]. Od 1956 radi kao asistent na Odsjeku za filozofiju istog Fakulteta na kojem je ostao sve do svog umirovljenja 1998. Od 1971 je redovni profesor estetike i historije filozofije. Pejović je bio jedan od osnivača časopisa Praxis i njegov kourednik uz Gaju Petrovića, ali se već 1966, nakon svega dvije godine izlaženja časopisa, razilazi sa grupom Praxisovaca i slijedi svoj vlastiti filozofski put.
Primarni Pejovićevi filozofski interesi, bilu su: historija filozofije, ontologija, estetika, filozofija jezika i pragmatika, puno je prevodio (sa njemačkog) proslavio se sa prijevodom Martina Heideggera O biti umjetnosti: izvor umjetničkog djela. Čemu pjesnici? (1958)[2]. Za života objavio je deset vlastitih knjiga, ali je objavio puno filozofskih tekstova u zajedničkim djelima sa ostalim kolegama sa odsjeka; Filozofska hrestomatija i Filozofijski rječnik (1965). Posljednjih godina svog radnog vijeka, vodio je postdiplomski studij, i predavao je na postdiplomskom studiju u Interfakultetskom centru u Dubrovniku . Pejović je često predavao u Austriji, Švicarskoj, Italiji,Engleskoj, SSSR-u, ČSR, Bugarskoj, Rumunjskoj i Indiji, i kao gostujući profesor na Univerzitetima u Münchenu i Parizu. Sudionik i organizator je brojnih međunarodnim filozofskih skupova i simpozija. Danilo Pejović bio je član Društva književnika Hrvatske i njegova Upravnog odbora, te član PEN-kluba. U kritičnim 1970-im bio je potpredsjednik Matice Hrvatske.[2]
Nakon umirovljenja 1999. izabran je u počasno zvanje profesor emeritus na Odsjeku za filozofiju gdje je i nakon umurovljenja honorarno radio na postdiplomskim studijima.[3] Danilo Pejović je dobitnik dviju nagrada Matice Hrvatske (1967 i 1970.) i spomen-medalje Sveučilišta u Zagrebu (1998.). Bio je vanjski član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Djela
uredi- Francuska prosvjetiteljska filozofija, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1957. 4. izd. 1983.
- Realni svijet. Temelji ontologije Nikolaja Hartmana, Nolit, Beograd 1960.
- Protiv struje, Mladost, Zagreb 1965.
- Suvremena filozofija zapada, MH, Zagreb,1967., 4.izd. 1983.
- Sistem i egzistencija. Um i neum u suvremenoj filozofiji, Zora, Zagreb 1970.
- Nova filozofija umjetnosti Antologija tekstova, odabrao i predgovor napisao D. P., Zagreb 1972.
- Hermeneutika, znanost i praktična filozofija, Logos, Sarajevo 1982. (1984.)
- Duh i sloboda, Ogledi i rasprave, Biblioteka Filozofska istraživanja, knj. 54, Zagreb 1992.
- Oproštaj od moderne, MH, Dubrovnik 1993.
- Suvremena filozofija Zapada, dopunjeno izdanje, MH, Zagreb. 1999.
- Veliki učitelji mišljenja, Naklada Ljevak, Zagreb 2002.
Bilješke
uredi- ↑ Redakcija filozofskog časopisa "Praxis"
- ↑ 2,0 2,1 2,2 „Dijalog o životu, Biografija Danila Pejovića na stranicama Vijenca (MH)”. Arhivirano iz originala na datum 2008-12-09. Pristupljeno 2010-09-26.
- ↑ prof. dr. Danilo Pejović (prof. emer.)[mrtav link]