Daniel Heinsius

Daniel Heinsius (ili Heins) (9. jun 1580. ‒ 25. februar 1655) bio je nizozemski filolog, izdavač, pesnik i dramaturg, koji je delovao u doba renesanse.

Daniel Heinsius

Mladost i obrazovanje uredi

Heinsius je rođen u Gentu. Zbog rata sa Španijom njegovi su se roditelji nastanili prvo u Veereu u Zeelandu, potom u Engleskoj i Ryswicku i napokon u Flushingu. Godine 1596. upisao je studije prava na Univerzitetu u Franekeru, a 1598. nastanio se u Leidenu i tu ostao narednih šezdesetak godina svog života. Tu je studirao pod mentorstvom Josepha Scaligera, a tu je sreo i Marnixa de St Aldegondea, Janusa Dousu, Paulusa Merulu, Huga Grotiusa i druge; brzo je primljen u društvo ovih velikana kao njima jednak.[1]

Profesor na Univerzitetu u Leidenu uredi

Za svoje poznavanje klasičnih jezika dobio je pohvale od vodećih evropskih filologa, pa su mu nuđeni počasni akademski položaji van Holandije, ali je on sve ponude odbio. Na Univerzitetu u Leidenu počeo je da predaje 1602, postao je profesor poetike 1603, profesor grčkog 1605, a nakon smrti Merule 1607. nasledio je tog znamenitog filologa na mestu upravnika Leidenske univerzitetske biblioteke.[1] Godine 1612. postao je professor politices, prve katedre za političke nauke na svetu. Kao klasični filolog Heinsius je priredio za izdavanje mnoge grčke, rimske i patrističke autore, među kojima su bili Hesiod (1603), Teokrit, Bion Smirnjanin i Mosho (1603), Aristotelova Poetika (1610), Kliment Aleksandrijski (1616) i Terencije (1618). Pisma Josepha Scaligera izdao je 1627.

Naročito je uticajan bio njegov spis O kompoziciji tragedije (De tragica constitutione, 1611), koji je predstavljao lako pristupačnu verziju onoga što je Aristotel napisao o tragediji u svojoj Poetici. Revidirano se izdanje pojavilo 1643. pod nešto drugačijim naslovom: De constitutione tragoediae.

Godine 1609. objavio je prvo izdanje svojih latinskih govora. Objavljivao je nova, sve opsežnija izdanja, sve do poslednjeg 1642, koje se sastojalo od 35 govora. Zbirka se završavala ironičnom Pohvalom kuće (Laus pediculi), koju je James Guitard 1634. preveo na engleski.

Poezija na latinskom uredi

Heinsius je prvi put privukao pažnju na sebe kao latinskog pesnika svojom tragedijom, koju je napisao u Senekinom stilu pod naslovom Auriacus sive librtas saucia (William Oranski ili ranjena sloboda). Godine 1607/08. napisao je još jednu tragediju pod naslovom Herodes infanticida ("Masakr nevinih"), ali je ona objavljena tek 1632. Međutim, posebno je bio plodan kao pisac elegija, od kojih su mnoge posvećene njegovoj ljubavi prema devojci po imenu Rossa. Prva zbirka elegija pojavila se 1603, a potom je redovno objavljivao proširene i revidirane zbirke svojih Pesama (Poemata), među kojima su, pored elegije, bili zastupljeni i drugi žanrovi.

Poezija na nizozemskom uredi

Pod pseudonimom Theocritus à Ganda ("Teokrit iz Genta") Heinsius je na nizozemskom objavio zbirku pesama pod naslovom Quaeris quid sit Amor...? ("Pitaš li šta je ljubav?") i to je bila prva amblemska knjiga na tom jeziku. Knjiga je pomovo izdana 1606/07. pod naslovom Emblemata amatoria ("Ljubavni amblemi"). Druga amblemska knjiga, Spiegel vande doorluchtige vrouwen ("Ogledalo znamenitih žena"), objavljena je 1606. Heinsius je takođe eksperimentisao s nizozemskom poezijom prema antičkim uzorima. Te je pesme prikupio i 1616. objavio njegov prijatelj Petrus Scriverius pod naslovom Nederduytsche poemata ("Nizozemske pesme"). Te je pesme cenio Martin Opitz, koji je, prilikom prevođenja Heinsiusove poezije, nemačke čitaoce upoznao s upotrebom rimovanih aleksandrinaca.[1]

Kasnije godine uredi

Godine 1617. oženio se Ermgardom Rutgers, sestrom Janusa Rutgersiusa (kako je glasio pseudonim Johana Rutgersa, 1589‒1625), jednog od omiljenih Scaligerovih učenika. Imali su dvoje dece: sina Nikolu (1620), koji će postati slavni latinski pesnik i izdavač knjiga, i kćerku Elizabetu (1623). Na sinodu u Dortu (1618‒1619) Heinsius je delovao kao sekretar u ime staleških skupština. Kasnije se više posvetio teologiji i radio na grčkom tesktu Novog zaveta za Elzeviersovo izdanje (1624, 1633). U ovom periodu napisao je i dugu didaktičku pesmu, De contemptu mortis ("O preziranju smrti", 1621), hrišćansko-stoičke tematike. Supruga mu je umrla 1633, a Heinsius je ušao u sukob s Claudiusom Salmasiusom, koji mu je 1631. dodeljen kao kolega na katedri. Sve više se povlačio u usamljenički život i postajao sve ogorčeniji. Prestao je da drži predavanja 1647. Umro je u Hagu u dobi od 74 godine i bio pokopan u Leidenu.

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Članak uključuje tekst iz enciklopedije Britanika jedanaesto izdanje iz 1911, koja je sada u javnom vlasništvu.

Literatura uredi

  • On Plot in Tragedy, by Daniel Heinsius. Translated by Paul R. Sellin and John J. McManmon, With Introduction and Notes by Paul R. Sellin, Northridge, California 1971 [Prevod spisa De tragoediae constitutione]
  • Becker-Cantarino, Baerbel, Daniel Heinsius, Boston 1978
  • Bornemann, Ulrich, Anlehnung und Abgrenzung. Untersuchungen zur Rezeption der niederländischen Literatur in der deutschen Dichtungsreform des siebzehnten Jahrhunderts, Assen 1976
  • Meter, J.H., The literary theories of Daniel Heinsius. A study of the development and background of his views on literary theory and criticism during the period from 1602 to 1612, Assen 1984
  • Sellin, Paul R., Daniel Heinsius and Stuart Engeland, with a Short-Title Checklist of the Works of Daniel Heinsius, Leiden-London 1968
  • Jonge, Daniel Heinsius and the Textus Receptus of the New Testament (Leiden, 1971).
  • Jonge, The manuscripts Evangeliorum Antiquissimus of Daniel Heinsius, New Test. Stud. 21, pp. 286–294.