Ovo je glavno značenje pojma Cornwall. Za druga značenja, v. Cornwall (razvrstavanje).

Cornwall (kornijski: Kernow) je historijska i ceremonijalna grofovija i unitarna jedinica na jugozapadu Engleske.[1]

Grofovija Cornwall
Pozicija Cornwalla na karti Engleske
U sastavu Engleske
Upravni oblik grofovija
Glavni grad Truro
Lord poručnik
Visoki šerif
Edward Bolitho
Margaret Hartley
Površina 3546 km²
Stanovništvo 532.273
Gustoća 150 stanovnika na km²

Geografija uredi

Cornwall leži na krajnjem jugozapadu regije Jugozapadna Engleska. Ima površinu od 3,546 km², na kojoj živi 532,273 stanovnika.[1] Graniči sa sjeverozapada sa Keltskim morem, sa juga sa Kanalom La Manche i sa istoka sa Countyem Devon, preko rijeke Tamar. Grad Truro je administrativni centar Cornwalla.[1]

Cornwall je najudaljenija engleska grofovija, njegova istočna granica rijeka Tamar udaljena je oko 320 km od Londona, a najzapadniji grad Penzance leži dodatnih 130 km dalje od Londona, pored rta Land’s End, krajnje jugozapadne točke tog poluotoka i Britanskog otoka. Arhipelag Scilly leži udaljen još 56 km jugozapadno od Penzance u Atlantskom oceanu.[1]

Od 1974. do 2009. Cornwall je imao administrativnu funkciju, tad je bio podjeljen na distrikta: North Cornwall, Caradon, Carrick, Kerrier, Penwith i Restormel. Nakon administrativne reforme u aprilu 2009. distrikti su zamjenjeni dvjema unitarnim jedinicama; Cornwall i Scilly.[1]

Brdovita unutrašnjost je niz granitnih vulkanskih stožaca koji formiraju karakteristične otvorene vrištine. Nedavni porast razine mora geološki je rezultirao potapanjem riječnih dolina (riasa), južnog Cornwalla, uključujući estuarije Tamar, Fowey i Fal. Rezultat tih procesa je neobično razvedena obala, formirana od različitih stijena, atraktivna za rekreaciju i turizam, o kojoj se brine Nacionalna zaklada za očuvanje baštine (National Trust) i pazi da bude zaštićena od komercijalizacije.[1]

Klima u Cornwallu uvelike zavisi o blizini mora. Jaki vjetrovi i magle su česti, a količina oborina je velika, pogotovo u višim djelovima. Temperaturu karakteriziraju topla ljeta i relativno blage zime. Zbog tog je vegetacija]] bujna, naročito u zaštićenim obalnim područjima.[1]

Historija uredi

Bogatstvo metalnih ruda, naročito kositra, privuklo je prahistorijske naseljenike u taj kraj, o tom svedoče megalitski dolmeni, monoliti i krugovi. Kasnija invazija rimskih i saksonskih naseljenika u Englesku, izazvala je migraciju keltskih kršćana u Cornwall, u kom su se punih 500 godina odupirali saksonskoj vladavini, tek su u 10. vijeku priznali vlast Saksonaca.[1]

Izoliranost Cornwalla pomagla je opstanku kornijskog jezika, koji istina više nije živi jezik od 18. vijeka, ali još uvijek ima brojnih keltskih toponima.[1]

Nakon Normanske invazije 1066. Cornwall je postao grofovija, koja od 1337. tradicionalno pripada najstarijim sinu engleskog monarha, koji nosi titulu Vojvode od Cornwalla.[1]

Cornwall je donedavno bio ruralni kraj u kom je poljoprivreda temelj privrede. Njegove doline pružaju odličnu pašu kravama muzarama, a velike površine tresetišta pružaju grubu ispašu. Povrtlarstvo je važno u zaštićenim obalnim krajevima, jer blaga zima omogućuje uzgoj osjetljivih i ranih usjeva.

Turizam koji se oslanja na atraktivnu obalu, postaje sve značajniji (glavni) izvor prihoda, pa su mnoge male ribarske lučice kao što su; St Ives, Newquay i Polperro izrasle u atraktivna ljetovališta.[1]

Cornwall je omiljeno mjesto engleskih penzionera kao njihov drugi dom, ali to uzrokuju temeljne promjene u socijalnoj strukturi kraja. Brojni obalni gradovi, a među njima naročito Falmouth, Penzance i Fowey imaju velik lučki promet.[1]

Kositar se iskapa u Cornwallu već najmanje 3000 godina. Rudarstvo je postalo važno još u srednjem vijeku, pa su kornvalski rudari, dobili od monarha posebne privilegije, među inim i vlastiti sud (stannary court). I pored povremenih kriza, kositar se po Cornwallu nastavio iskapati sve do 20. vijeka, kad su pliće naslage iscrpljene, a ulaganje u dublje se nebi isplatilo u konkurenciji sa jeftinijim inozemnim rudama.[1] Nakon tog se prorjedio broj rudnika, posljednji udarac zadao je pad svjetskih cijena kositra 1980., pa je nakon tog i par posljednjih nekoliko rudnika zatvoreno uz odobrenje britanske vlade.[1]

Rudarsko područje Cornwalla i Zapadnog Devona je 2006. upisano na UNESCO-vu Listu mjesta svjetske baštine u Evropi.[1][2]

Izvori uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 Cornwall (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. 10. 2016. 
  2. Cornwall and West Devon Mining Landscape (engleski). Unesco. Pristupljeno 28. 10. 2016. 

Vanjske veze uredi