Klodije Ezop

(Preusmjereno sa stranice Clodius Aesopus)

Klodije Ezop (latinski: Clodius Aesopus ) bio je najslavniji tragički glumac antičkog Rima. Živeo je u vreme Cicerona, tj. u 1. veku pre nove ere, ali datumi njegovog rođenja i smrti nisu poznati. Izgleda da njegovo ime pokazuje da je bio oslobođenik nekog člana klodijskog gensa.[1]

Ciceron je održavao prijateljske odnose i sa Ezopom i sa Roscijem, podjednako uglednim komičkim glumcem, i nije prezao od toga da koristi njihova uputstva u govorničkoj dikciji i mimici. Prema Plutarhu, Ezop se jednom prilikom, glumeći na pozornici Atreja koji je razmišlja o tome kako da se osveti Tijestu, toliko zaboravio u žaru akcije da je palicom udario i ubio jednog slugu koji je prelazio binu.[1][2]

Glumačko umećeUredi

 
Mali kip od slonovače koji prikazuje rimskog tragičkog glumca, 1. stoljeće n.e.

Horacije i drugi autori stavljaju Ezopa u istu ravan sa Roscijem.[3] Svaki je bio najistaknutiji u svom polju: Roscije u komediji, budući da je bio brži u pogledu scenske akcije i dramskog izražaja (pronuntiatio);[4] a Ezop u tragediji, budući da je imao veću težinu (gravitas).[4] Ezop se mnogo trudio da se različitim metodama usavrši u glumačkom umeću. Vredno je proučavao ličnosti u stvarnom životu i, kada se odvijalo kakvo važno suđenje, posebno npr. na primer, kada je govorio proslavljeni govornik Kvint Hortenzije, on je uvek bio prisutan, kako bi mogao da gleda i da bude u stanju da istinitije zastupa osećanja koja su upravo u takvim prilikama prikazivana.[5]

Navodno nikada nije navukao masku za neki lik kojeg je trebalo da glumi, a da prethodno nije neko vreme tu masku pažljivo gledao iz daljine, kako bi u izvođenju na sceni mogao da svoj glas i scensku akciju u potpunosti prilagodi sa izgledom koji će imati.[6] Možda ova anegdota može potvrditi mišljenje da su maske u scenska izvođenja u Rimu bile uvedene tek nedavno i da se nisu uvek koristile čak ni za glavne likove;[7] prema Ciceronu, Ezop se isticao "vatrenošću izraza lica i pokreta", što naravno ne bi bilo vidljivo da je glumio isključivo s maskom licu.[8]

Iz jednog Ciceronovog odlomka i iz anegdota zabeleženih o Ezopu, moglo bi se zaključiti je njegovu glumu karakterisao uglavnom snažan naglasak i žestina. U celini, Ciceron ga naziva "vrhunskim umetnikom" (summus artifex) i kaže da je bio sposoban da igra glavnu ulogu ne manje u stvarnom životu nego na sceni.[9] Čini se da nikada nije nastupao u komediji. Valerije Maksim naziva Ezopa i Roscija "najveštijim ljudima u zabavnoj umetnosti" (ludicrae artis peritissimos viros), ali to može označavati i pozorišnu umetnost uopšte,[5] uključujući i tragediju i komediju.[10] Fronton ga naziva "tragičkim Ezopom" (tragicus Aesopus). Međutim, iz jedne Ciceronove primedbe,[11] moglo bi se zaključiti da je lik Ajaksa za njega bio previše tragičan.[12]

Poput Roscija, Ezop je održavao bliske odnose s velikim govornikom Ciceronom, koji ga naziva "mojim Ezopom" (noster Aesopus),[13] i "mojim prijateljem" (noster familiaris)[14] i čini se da su jedan od drugoga učili kako bi se usavršili svako u svom umeću. Tokom izgnanstva, Ciceron je dobio mnoge vredne znake Ezopovog prijateljstva. Jednom prilikom, kada je trebalo da glumi Telamona, prognanog iz svoje zemlje, u jednoj od tragedija Lucija Akcija, svojim je manirom i veštim naglaskom i povremenom promenom neke reči, očito naveo publiku da ceo slučaj primeni na Ciceronono progonstvo i tako govorniku učinio veću uslugu nego što je bilo koja direktna odbrana to mogla učiniti. Ceo teatar je aplaudirao.[9] Drugom prilikom, umesto "Brut koji je osnažio slobodu građana" (Brutus qui libertatem civium stabiliverat), izgovorio je "Tulije", a publika je reagovala s oduševljenjem i povicima tražila od glumca da taj deo ponovi "hiljadu puta".[9]

Smrt i ostavštinaUredi

Vreme Ezopove smrti ili njegova starost u trenutku smrti ne mogu se sa sigurnošću utvrditi; ali na posveti Pompejevog pozorišta 55. g. pne. izgleda da je već bio star, jer se čini da se već ranije povukao sa scene, a izvori ne govore da je bio krhkog zdravlja; ipak, iz tog se odlomka može zaključiti da je razlog njegovog povlačenja bila starost ili loše zdravlje. Tom prilikom, međutim, u čast festivala, ponovo se pojavio na sceni; ali baš kad je dolazio do jednog od najistaknutijih delova drame, početka zakletve, glas ga je izdao i nije mogao da završi svoj govor. Očigledno nije bio u mogućnosti da nastavi i publika je pokazala razumevanje za njega, što, kako Ciceron u tom odlomku navodu, rimska publika nikada ne bi učinila za obične izvođače.[15]

Ezop, iako nije bio štedljiv,[16] stekao je veliko bogatstvo zahvaljujući svom glumačkom umeću, isto kao i Roscije. Ostavio je oko 200.000 sestercija svom sinu Klodiju, koji se pokazao glupim rasipnikom.[17] Navodi se, na primer, da je uzeo dragoceni biser iz minđuše Cecilije Metele,[n 1] rastvorio ga u sirćetu i popio,[1][17][19][20][21] što je bio omiljeni štos ekstravagantne monomanije u Rimu.[22] Veza Ciceronovog zeta Publija Kornelija Dolabele sa istom damom nesumnjivo je povećala nelagodu koju je Ciceron osećao zbog raspusnog postupka sina svog starog prijatelja.[23][24]

NapomeneUredi

  1. Obično se poistovećuje s Cecilijom Metelom, suprugom Publija Kornelija Lentula Spintera.[18]

Vidi jošUredi

ReferencesUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Chisholm 1911
  2. Plutarh, Ciceronov život, 5.
  3. Horacije, Pisma, II, I, 82.
  4. 4,0 4,1 Kvintilijan, Obrazovanje govornika, XI, 3: Roscius citatior, Aesopus gravior fuit quod ille comoedias, hic tragoedias egit.
  5. 5,0 5,1 Valerije Maksim,Devet knjiga nezaboravnih djela i izreka, VIII, 10.
  6. Fronton, O rečitosti, V, 1.
  7. W. Smith, W. Wayte and G. E. Marindin, A Dictionary of Greek and Roman Antiquities, London, 1890, s.v. "persona".
  8. Ciceron, De divinatione, I, 37: tantum ardorem vultuum atque motuum“.
  9. 9,0 9,1 9,2 Ciceron, Pro Sexto Roscio Ameriae, 56.
  10. Uporedi ludicrae tibiae, Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, XVI, 36.
  11. Ciceron, De officiis, I, 114.
  12. Up. Ciceron, Rasprave u Tuskulu, II, 17; IV, 25.
  13. Ciceron, Epistulae ad familiares, VII, 1.
  14. Ciceron, Ad Quintum fratrem, I, 2, 4.
  15. Ciceron, Epistulae ad familiares, VII, 1.
  16. Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, X, 72.
  17. 17,0 17,1 Valerije Maksim, Devet knjiga nezaboravnih djela i izreka, IX, 1.
  18. Rudd, Niall, ur. (29.9.2005). The Satires of Horace and Persius (Rep Tra izd.). Penguin Classics. str. 125. ISBN 978-0140455083. Pristupljeno 23.9. 2017. 
  19. Horacije, Satire, II, 3, 239.
  20. Makrobije, Saturnalije, II, 10.
  21. Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, IX, 59.
  22. Up. Svetonije, Kaligula, 37; Makrobije, Saturnalije, II, 13.
  23. Ciceron, Epistulae ad Atticum, XI, 13.
  24. Allen, Alexander (1867), „Aesopus, Clodius”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1, pp. 48–49, arhivirano iz originala na datum 2011-05-14, pristupljeno 2021-01-03 

LiteraturaUredi