Charles Fourier
Charles Fourier (Besançon, Francuska, 7. april 1772. – Pariz, 10. oktobar 1837), bio je francuski filozof, veliki društveni reformator i jedan od preteča socijalističkog pokreta. Karl Marx i Friedrich Engels svrstali su Charlesa Fouriera u utopijske socijaliste pored Roberta Owena i Saint-Simona.
| Charles Fourier | |
|---|---|
|
| |
| Puno ime | François Marie Charles Fourier |
| Informacije | |
| Rođenje | 7. april 1772.[1] Besançon, Francuska |
| Smrt | 10. oktobar 1837.[1] Pariz, Francuska |
.jpg)
Biografija uredi
Charles Fourier je rođen u porodici malog trgovca. Očev posao nije ga zanimao, već se zanosio idejom da postane vojni inženjer ili arhitekt. Ali kako nije bio aristokratskog porijekla, nije imao nikakve šanse da ga prime u vojnu školu, pa se na kraju pomirio sa sudbinom i radio kao službenik za razno razne trgovce. Ipak nije bio zadovoljan svojim poslom, a ni svojim poslodavcima pa ih je često mijenjao, kao i gradove u kojima je živio od 1791. do 1816. živio je i radio u Parizu, Rouenu, Lyonu, Marseilleu i Bordeauxu.
Djelo uredi
Dok je radio kao činovnik u Lyonu, Fourier je 1808. napisao svoje prvo veliko djelo Théorie des Quatre mouvements et des destinées générales (Teorija o četiri pokreta i opća sudbina čovječanstva). Na osnovu proučavanja newtonovih zakona gravitacije, i djelovanja fizičkih sila na sve u svemiru, došao je do zaključka da slični procesi vladaju i u društvenim odnosima.[1] Fourier je historiju čovječanstva podijelio na 4 perioda: edenski, divljački, barbarski i civilizaciju, obzirom na razvoj proizvodnih mogućnosti čovječanstva. Svaki od tih perioda je imao je po njemu svoju uzlaznu i silaznu, dekadentnu fazu. Po Fourieru glavni problem čovječanstva – bilo je sve veće rascjepkivanje imovine društvenih zajednica – individualizacija bogatsva, i anarhija tržišnih odnosa koja je zavladala nakon toga. Iz tog korist izvlači jedino parazitska trgovačko-financijska oligarhija, koja je i države pretvorila u svoje oruđe, za ugnjetavanje čitavih naroda. Po Fourieru, građanska sloboda njegova vremena svodila se na pravo jačih (čitaj bogatijih) da smrve i podčine svojim interesima slabije. Zbog svega tog je on postojećem društvu, civilizaciji, pretpostavio svoj protutip harmoničnog društva, jer je bog dobro uredio svijet, ali je uzrok svega zla na svijetu loše uređeno društvo.
Osnovna ćelija tog novog društva po Fourieru trebala je biti proizvodna zadruga, tzv. falanga, dobrovoljna asocijacija zainteresiranih članova veličine 300–400 porodica (dakle do nekih 1600–2000 ljudi). Falange su trebale biti dionička društva, prvenstveno okrenuta poljoprivredi. (iako nije isključivao mogućnost da se bave i drugim djelatnostima). Prihod falange bi se dijelio po principu 5/12 za rad, 3/12 za talent i 4/12 na uloženi kapital. Falange bi se brinule o dobrobiti svakog svog člana, istovremeno bi svaki zadrugar radio za dobrobit zadruge, ovisno o svojoj dobi i fizičkoj snazi, tako bi zadrugari sami mjenjali svoje pozicije u zadruzi. Falange su dakle trebale dijeliti rezultate svog rada pravičnije nego tadašnje rano kapitalističko društvo.[1]
U tako harmonično uređenoj zadruzi, praktički ne bi trebao nikakav oblik prisile ili organizacije, već bi sami zadrugari svoje probleme sami uređivali u svom vrhovnom organu aeropagu, koji ne bi imao izvršnu, već jedino savjetodavnu funkciju, na temelju predhodnih iskustava samih članova i zakona nauke. Društveni prijelaz u harmonično društvo desit će se širenjem ideja o falangama i njihovim dobrim rezultatima. Kako nije bilo nikakvih zakonskih prepreka za njihovo osnivanje Fourier se nadao da će nicati posvuda, čak i po monarhijama. Svaki član falange trebao je biti nagrađen na temelju ukupne produktivnosti svoje zadruge.[1]
Nakon što je dobio majčino nasljedstvo 1812., Fourier se mogao konačno posvetiti isključivo pisanju, i razviti svoje teorije o društvu, pa je 1822. izdao knjigu Traité de l’association agricole domestique (Rasprava o domaćim poljoprivrednim zadrugama), a 1829. / 1930. Le Nouveau Monde industriel (Novi industrijski svijet).
Ostavština uredi
Nakon njegove smrti zadružna naselja na temelju njegovih ideja počela su nicati po Francuskoj, ali i po Sjedinjenim Američkim Državama, od kojih je najpoznatija bila kratkotrajna farma Brook u Massachusettsu (1841–1846) i Sjevernoamerička falanga (North American Phalanx) u New Jerseyu.[1]
Fourierove ideje postale su popularne još pred kraj njegova života, a naročito prvih dekada nakon njegove smrti, tad su izlazili časopisi Le Phalanstere i La Phalange, a njegov slijedbenik Considérant sistematizirao je njegova djela.
Fourier je među prvima vidio pravo žena na emancipaciju (prvi je upotrebio izraz feminizam 1837.) pa je kritizirao tadašnji institut braka, smatrajući ga okovom za žene, jer po njemu je stupanj emancipacije žena mjerilo opće emancipacije nekog društva. Njegov naglasak na prilagođavanje društva ljudskim potrebama, umjesto na rasipništvo i bjesomučnu utrku za profitom kapitalističkog sistema nagovijestio je ideje Karla Marxa.[1]
Bibliografija uredi
Charles Fourier napisao je nekoliko eseja i knjiga, od kojih su najznačajnije
- Théorie des quatre mouvements et des destinées générales, 1808. (Teorija o četiri pokreta i opća sudbina čovječanstva)
- Traité de l’association agricole domestique, 1822. (Rasprava o domaćim poljoprivrednim zadrugama)
- Le nouveau Monde industriel 1829. (Novi industrijski svijet)
- La fausse Industrie 1835. (Lažna industrija)
