Carmina Burana (kantata)
Carmina Burana je kantata za orkestar, zbor i solo pjevače njemačkog kompozitora Carla Orffa, praizvedena 1937. u frankfurtskoj operi.[1]
| Carmina Burana Pjesme iz Burana | |
|---|---|
.JPG) Skica scenografije Helmuta Jürgensa iz 1959. za Bavarsku državnu operu iz Münchena | |
| Autor | Carl Orff |
| Godina | 1935. - 1936. |
| Praizvedba | 8. jun 1937. Frankfurtska opera, Njemačka
|
Karakteristike djela uredi
Orff je libreto za svoju kompoziciju pronašao u istoimenom manuskriptu iz 13. vijeka, otkrivenom 1803. u bavarskom benediktinskom samostanu - Benediktbeuern.[1]
Stihovi te zbirke pjesama bili su napisani na latinskom i srednjovjekovnom njemačkom, ime im je dao njemački filolog Johann Andreas Schmeller koji je to djelo i otkrio. Tekstovi Carmine Burane su šaroliki prikaz srednjovjekovnog života, od odnosa prema religiji, do satire društva i razuzdanih nazdravičarskih pjesama uz piće.[1]
Iako su neki od stihova bili popraćeni arhaičnom muzičkom notacijom, potvrđujući da je Carmina Burana orginalno bila namjenjena pjevanju, ali kako je većina pjesama bila bez toga, to je ostavilo prostor Orffu za kreativnu slobodu.[1]
Orff je odabrao 24 pjesme, koje on je svrstao kao prolog i epilog, i u tri dijela otprilike jednake duljine. Prvi dio Primo Vere (U rano proljeće), prikaz je mladenačkog, energičnog plesa, drugi dio In Taberna (U gostionici), evocira pijanke i uživanje u jelu i razuzdanosti. A udvaranje i romantična ljubav su predmet trećeg dijela Cour d'Amours (Sud ljubavi). [1] Orffova jednostavna orkestracija, harmonične melodije u kombinaciji sa snažnim ritmom bubnjeva dali su kantati iskonski, instinktivni karakter.[1]
Najpoznatija pjesma te kantate je - O Fortuna (O sreći), koja služi i kao prolog i epilog. Ona je okvir triju glavnih pjesama i snažno upozorenje o moći sreće i sudbine, oslikana drevna slika - Kola sreće, kod kojeg se trijumf i katastrofa nasumično izmjenjuju.
Snažni prvi dijelovi kantate su jedna od najvećih dostignuća muzičke literature za pjevačke zborove.[1]