Otvori glavni meni
Mlađi neolit na Balkanu

Butmirska kultura je grupa neolitskog doba, koja se rasprostirala u centralnoj Bosni i Hercegovini, gornjem porječju rijeke Bosne, od Zavidovića do Sarajeva. Na istom području u ranijem periodu, živjela je neolitska zajednica kojoj pripada Kakanjska kultura. U fazi degeneracije ove kulture, dolaze iz tri pravca nove mase migranata.

Prva struja stigla je sa sjevernog Jadrana, iz zaleđa Zadra i Šibenika, donoseći u novu sredinu mnogo toga šro su njihovi preci stekli, u prvom redu spiralnu dekoraciju.

Dolinom rijeke Bosne, iz Podunavlja stigla je druga struja migranata. Ona je donijela neke karakteristične oblike posuda i manir ukrašavanja pravolinijskim geometrijskim ornamentom.

Na područje Balkana iz Male Azije stigao je jedan ogranak velike grupe neolitskih zemljoradnika, i tu postao nosilac Vinčanske kulture.[1] Pridošlice sa područja Vinčanske kulture donijeli su u Butmir crno poliranu keramiku i dali podstrek za razvoj plastičnih figura u kojima dominira ljudski, tačnije ženski lik.

Ovaj susret rasa i kultura nije rezultirao sukobima nego sintezom i napretkom. nastala je kultura koju karakteriše veliki domet u umjetničkom smislu, kao posljedica estetskog osjećaja.

Ime je dobila po rezultatima sa prvog i dosada najvećeg (5306 m2) arheološkog lokaliteta Butmira kod Ilidže iz doba neolita na teritoriji Bosne i Hercegovine. Istraživanja su obavljena 1893 – 1896. Ovim nalazima se pridružuju i rezultati sa lokaliteta:

Mlađi neolit je podijeljen u tri perioda. Prema radikarbonskim analizama, život u ovim naseljima trajao je od 5100. do 4500. godine prije naše ere:

  • Butmir I, 5100 - 4900. godine,
  • Butmir II, 4850 - 4750. godine (naselje u Butmiru, rezultati do 1979. godine),
  • Butmir III, do 4500. godine (Gimbutas, 1974, 16) (rezultati iz 2002. godine).
Butmirska vaza

NaseljaUredi

ButmirUredi

Konstatirano je postojanje nadzemnih nastambi i zemunica ili poluzemunica. U Butmiru je otkriveno oko 90 zemunica koje su grupirane u 5 skupina. Zemuničke jame bile su raspoređene u nekoliko skupina i kružno poredane oko slobodnih površina kao centralnih mjesta tih skupina. Skoro sve zumunice su jednodjedelne, poneke i sa kućnim ognjištem za zimski period. Ognjišta su pretežno vanjska i zajednička.[2]

Nađeni su ostaci pšenice, ječma i sočiva, ali su nađeni i ostaci raznih divljih sorti kao što su divlja jabuka i lješnjak.

Životinjske kosti su nađene u malom broju i to od goveda, svinja i koza. Prema nalazu kosti, najviše se lovila krupna divljač (jelen, srna, divlja svinja).

Izrada kremenog i kamenog alata se vršila na posebnom radioničkom mjestu u naselju, i to između kuća na slobodnom. Najviše su zastupljeni raznovrsni tipovi strelica, kamenih sjekira, sjekira-čekića sa rupom za nasađivanje, dugih retuširanih noževa, kao i kremeni noževi sa usjecima za vezivanje pri donjem kraju oruđa. Od koštanog materijala su zastupljeni svi mogući oblici raznih alatki izrađenih od kosti.

Nakit nije nađen u Butmiru, za razliku od naselja u Nebu i Obrama II gdje su nađeni skupocjeni uvezeni materijali (ritoni i nakit od školjke – spondilus, sve sa Jadrana).

OkolišteUredi

Početkom 21. og stoljeća obavljena su nova istraživanja lokaliteta Okolišta uz pomoć geomagnetske prospekcije i došlo se do novih saznanja.

U visočkom su bazenu početkom 5. milenijuma pr. n. e. postojala fortificirana, organizovana sela u kojima je živjelo do hiljadu stanovnika. Nađeni su tragovi utvrđenja i kuća planski građenih u redovima. Naselje u Okolištu, kao i neka druga, uništeno je u požaru. U vremenu oko 4800. godine pr. n. e na čitavom području visočkog bazena moglo je biti oko 3500 stanovnika, što u prosjeku čini gustinu naseljenosti od 31 stanovnika po km2.[3]

Rekonstrukcija obradivih površina daje sliku organizovanog sistema oranica koje se pružaju duž doline rijeke Bosne.

Planinska područja i zemljište nepogodno za poljoprivredu korišteni su kao pašnjaci, ali njih na ovom prostoru nije bilo u dovoljnoj u mjeri za stacionarno stočarstvo. Zbog toga se pretpostavlja postojanje mobilne stočarske privrede.

Proračun kasnoneolitske gustine naseljenosti pokazuje da je na cjelokupnom butmirskom području živjelo oko 32000 stanovnika.[4]

KeramikaUredi

Keramika butmirske kulturne skupine je najraznovrsnija i najdekorativnija keramička roba u čitavoj prelaznoj zoni. Zahvaljujući keramici, koja se odlikovala specifičnim osobinama, i uz to često velikim umjetničkim vrijednostima, sam lokalitet Butmir je dugo vremena zauzimao posebno mjesto u južnoj Evropi.

PosudeUredi

U fazi Butmir II se znatno povećao repertoar oblika. Uz konične zdjele, kao standardan oblik ove faze, nastaje tip koničnih posuda sa blago uvijenim gornjim dijelom. Zatim su zastupljene ovalne, poluloptaste i bikonične forme posuda sa manje izvijenim i kraćim cilindričnim vratom, vaze na nozi i plitke grube zdjele sa valovito oblikovanim obodom. Bikonične zdjele su ukrašene kanelurama ili sa nizom plastičnih dugmadi. Posebnu grupu čine kruškolike vaze sa malim otvorom.[5]

Drške su brojnije nego u fazi I, a pored trakastih i tunelastih ističu se drške u vidu stiliziranih životinjskih glava. U Butmiru se u ovoj fazi fina keramika javlja u tri osnovne vrste: crnoglačana, spiralno-trakasta i keramika hvarsko-lisičićkog tipa.

Velika većina keramičkih proizvoda pripadala je jednostavnim oblicima grubih površina, namijenjenih za čuvanje zaliha hrane, za držanje vode i za kuhanje. Tek manji dio arheolozi nazivaju fina keramika zbog činjenice da predstavljaju umjetničko djelo. U pogledu obrade i ukrašavanja površine finih keramičkih posuda, moguće ih je podijeliti u tri grupe.[6]

Keramika sa tamnosivom ili crnom sjajnom površinomUredi

Ovaj stil su donijeli vinčarski doseljenici kao rezultat neprekinutih veza sa brojnim istočnim susjedom koji traju sve vrijeme Butmirske kulture. Praizvor ovog stila je na Kavkazu odakle se preko Male Azije prenio i na Balkan, razvijajući na tom putu mnoge varijante.

Stil sa geometrijskim motivimaUredi

Posude sa različito kombinovanim geometrijskim motivima. Jedan od osnovnih elemenata ovog stila je traka (ravna, izlomljena i ponekad povijena), koja se povezuje sa podunavsko i srednjoevropskim elementom, značajnim u genezi stanovnika Butmirske kulture. Bio je to samo osnovni impuls koji se u umjetnosti u Butmirske kulture razvio u jedan poseban stil, znatno raznovrsniji i po tehnici i po motivima nego što je to slučaj u matičnoj (srednjoevropskoj) oblasti tzv. trakaste keramike. Tu se prepoznaju i neki stariji domaći motivi, ukrasi preuzeti sa Mediterana i oni specifični butmirski. Složeni su u horizontalne i vertikalne redove, nerijetko kombinovani na istoj posudi. Površine tih geometrijskih likova šrafirane su paralelnim linijama ili samo popunjene ubodima. Linije i ubodi su popunjavani masom bijele boje a površine između linija su bojene crvenom bojom. tako se dobivao vizelni efekat da su linije i ubodi samo pozadina iz koje iskaču ravne površine koje i same imaju karakter geometrijskih likova.

Dekorativni stilUredi

Ovaj stil, čiju osnovu čini spirala, predstavlja najveći domet zanatske vještine. Taj su stil u Butmirsku kulturu unijeli doseljenici sa Jadrana. Tamo su već korišteni S i C motivi, a u zametku je bila i upotreba reljefne spirale. U umjetnosti Butmiraca plastična spiralna dekoracija dostiže svoj vrhunac u cijelom neolitskom svijetu Evrope. Tek će u bronzanom dobu umjetnici sa Egeja nadmašiti Butmirce u razvoju spiralnog ornamenta.

Figuralne predstaveUredi

Keramički predmeti plastične umjetnosti predstavlja najviši likovni domet Butmirske kulture. Pronađeno je ukupno 115 primjeraka figuralnih predstava, od toga 100 u samom Butmiru, prosječne visne 8 - 12 cm. Sve su modelirane slobodnom rukom, od gline sa istim primjesama kao i posude, u bojama od sivožute do crne, u crnoglačanoj tehnici. Urezima su naglašeni pojedini detalji tijela ili odjeće.

Najviše su zastupljeni prikazi ljudskih figura. Najbrojniji su ženski likovi kod kojih su naglašene osobine tijela, što se povezuje sa matrijarhalnim odnosima koji su vladali u neolitskom periodu, ali i sa kultnim radnjama i magijskim obredima. Jedan broj sačuvanih glava ljudskih figurina ima određene osobine realistične umjetnosti, koje omogućavaju naziranje tri osnovna rasna tipa: armenoide, negroide i europeide (alpski tip). Rasne odlike istaknute na butmirskim statuama upućuju na rasne mješavine stanovnika Butmira. Donji dio tijela završava kao valjkasta cjelina sa malim proširenjem na dnu (suknja?), a rijetko su prikazane i noge.

Pored realističnih prikaza, nađeni su i šematični prikazi ljudskog lika i to u dvije varijante: varijanta 1, “likovi sa maskama”, i varijanta 2, “adoranti”.

Životinjske figure su zastupljene u malom broju, a prikazuju najčešće rogate domaće životinje, odnosno goveda, ali bez smisla za realizam. [7]

Nepostojanje kulta mrtvihUredi

Kod svih neolitskih grupa u Bosni i Hercegovini ne postoji kult mrvih, jer nema ostataka. Predpostavlja se da su mrtve pripadnike rodovske zajednice, ili spaljivali, ili izlagali divljim životinjama.

Postoje samo tragovi ukopa male djece. Radi se o žrtvovanju djece u fazi formiranja naselja, kako bi se osigurao njegov razvoj i zaštita stanovništva.

LiteraturaUredi

  • H. Rudolf, Landscapes and Human Development: The Contribution of European Archaeology. 2010. 182-190.
  • W. Radymský / M. Hoernes, Die neolithische Station von Butmir bei Sarajevo in Bosnien. Ausgrabungen im Jahre 1893 (Wien 1895).
  • F. Fiala / M. Hoernes, Die neolithische Station von Butmir bei Sarajevo in Bosnien. Ausgrabungen in den Jahren 1894–1896. II. Teil (Schlussband) (Wien 1898).
  • A. Benac, Obre II – Neolitsko naselje butmirske grupe na Gornjem polju. Glasnik 26, 1971, 5–300.
  • M. Gimbutas, Chronology of Obre I an Obre II. Wiss. Mitt. Bosnisch-Herzegowin. Landesmus. 4, 1974, 15–35.
  • S. Peric, Butmirska kultura. Geneza i razvoj. Butmir culture. Origin and development. Posebna Izdanja Arheoloski Institut (Beograd 1995).
  • Z. Kujundžić-Vejzagić / J. Müller / K. Rassmann / T. Schüler, Okolište – Grabung und Geomagnetik eines zentralbosnischen Tells aus der ersten Hälfte des 5. vorchristlichen Jahrtausends. In: B. Hänsel (Hrsg.), Parerga Praehistorica: Jubiläumsschrift zur Prähistorischen Archäologie. 15 Jahre UPA. Universitätsforsch. Prähist. Arch. 100 (Bonn 2004) 69–81.

ReferenceUredi

Vanjski linkoviUredi