Brijuni
Brijuni ili Brioni, otočje i nacionalni park u Jadranskom moru, na hrvatskom dijelu Jadrana.[1]
| Nacionalni park Brijuni | |
|---|---|
IUCN kategorija II (nacionalni park) | |
.svg) | |
| Lokacija | Istarska županija,  Hrvatska |
| Najbliži grad | Pula |
| Koordinate | 44°54′46″N 13°45′50″E / 44.91278°N 13.76389°E |
| Površina | 33,90 km² (13 mi² ) |
| Osnivanje | 27.10.1983 |
| Nacionalni park Brijuni | |
Nalaze se koji kilometar zapadno od istarske obale, nasuprot mjesta Fažana, te se sastoje od 14 otoka i otočića ukupne površine 33,9 km kvadratna (površina otoka i akvatorija; na brijunski akvatorij otpada 80% ukupne površine).
Dva najveća otoka su Veliki Brijun 7 km2 i Mali Brijun 1,7 km2, a manji su Sveti Marko, Gaz, Okrugljak, Šupin, Šupinić, Galija, Grunj, Vanga, Madona, Vrsar, Kozada i Sveti Jerolim.
Brijuni imaju bogatu povijest: prvi, zasada nama poznati tragovi ljudskog djelovanja na Brijunima, sežu u treće tisućljeće prije Krista, kada su na Brijunima živjeli etnički nepoznati stanovnici koji su se bavili ratarstvom, stočarstvom, lovom i ribolovom, a oružje i oruđe izrađivali su od kamena, kostiju i pruća... Za vrijeme velike Egejske seobe naroda u prvom tisućljeću prije Krista na Brijune dolazi ilirsko pleme Histri, po kojima je kasnije Istra i dobila ime. Nakon kojih su došli Rimljani, a od VI. do VIII. st. otočjem su (kao i Istrom) vladali Bizantinci. Na Brijunima postoje mnogi kulturno-povijesni ostaci od kojih su najpoznatiji i najsačuvaniji: rimski ladanjski dvorac iz I.-II. st. s termama, Venerinim hramom, zatim Bizantski kastrum, te bazilika Sv. Marije iz V.-VI. stoljeća, crkva Sv. Germana iz XV. stoljeća.
Godine 1893. austrijski industrijalac (Paul Kupelwieser) kupio je arhipelago od obitelji Medici i počeo gradnju luksuznog ljetovališta. U tom radu učestvovao je i njemački epidemiolog Robert Koch, koji je 1901. godine iskorijenio malariju sa ovih otoka isušivanjem močvara i poribljavanjem močvare ribicama koje se hrane larvama komaraca.
Vlasnik je podigao velike i za ono vrijeme luksuzne hotele. Pored morskog kupališta, bio je podignut i natkriveni bazen sa zagrijanom vodom. Napravljeni su putevi, uglavnom kolski (za vožnju kočijama i biciklima), uređeno je konjsko trkalište, te igrališta za golf i tenis. Otoci su naseljeni divljačima (srne, jeleni, zečevi, fazani, patke i dr.). Podignuti su vinogradi koji su davali kvalitetna vina. Sa kopna su dovedeni voda, telegrafsko-telefonska veza i električni vod. Turističke su građevine smještene na istočnoj strani Velikog Brijuna, na mjestu koje je najbliže kopnu. Početkom 20. stoljeća bilo je jedno od najrenomiranijih sastajališta bogatih građanskih i aristokratskih turista. Paula Kupelwiesera je nakon smrti naslijedio njegov sin Karl.
Karl Kupelwieser je počinio samoubojstvo 1930. godine radi dugova i tada taljanska vlada preuzima kontrolu nad Brijunima. Ekonomske promjene su potisnule značaj Brijuna. Za vrijeme Drugog svjetskog rata otoci su bila napušteni. Neposredno pred kraj rata stradali su od bombardiranja hoteli i lučki uređaji.
Zahvaljujući svojoj razvedenoj obali, povijesti, raznovrsnoj flori i fauni, zbog čega Brijune znaju zvati "raj na Zemlji", Brijuni su 27. listopada 1983. godine proglašeni nacionalni parkom i omiljena su turistička destinacija. [2]
Reference
uredi- ↑ „Nacionalni park Brijuni”. Arhivirano iz originala na datum 2012-05-21. Pristupljeno 2011-07-17.
- ↑ „Nacionalni parkovi u Hrvatskoj”. Svjetska baza podataka zaštićenih područja - WDPA - www.protectedplanet.net. Pristupljeno 10.10. 2021.(en)
Povezano
urediVanjske veze
uredi
 | U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala o temi: Brijuni |