Bombarder će se uvijek probiti
Bombarder će se uvijek probiti (engl. The bomber will always get through) je izraz kojim se slikovito opisuje stav prema kome ne postoji efikasan način obrane i zaštite od moderne bombarderske avijacije, a koji je bio karakterističan za javnost i vladu u Britaniji i brojnim drugim državama u međuratnom periodu, a pogotovo 1930-ih. Prema takvom mišljenju, u slučaju rata bi se strategija temeljila upravo na korištenju bombarderske avijacije kao sredstva za uništavanje ne samo neprijateljske kopnene vojske i ratne mornarice, nego i neprijateljske industrije i civilne infrastrukture i, na kraju civilnog stanovništva u pozadini. Bombarderi, pogotovo ukoliko bi bili opremljeni bombama sa bojnim otrovma su se u tom smislu smatrali svojevrsnim apsolutnim oružjem, odnosno ekvivalentom nuklearnog oružja u kasnijim decenijama.
Iako je taj stav još za vrijeme Prvog svjetskog rata prvi iznio i popularizirao italijanski vojni teoretičar Giulio Douhet, sam koncept je ime dobio po govoru koji je britanski premijer Stanley Baldwin održao 10. novembra 1932. godine, a u kome je nastojao upozoriti kako će sljedeći svjetski sukob imati još gore posljedice od prethodnog, odnosno "izazvati nestanak zapadne civilizacije".
Na stav britanskih vlastodržaca o tome da će se "bombarder uvijek probiti" su snažno uticala iskustva iz Prvog svjetskog rata, kada je sama Britanija bila izložena njemačkoj kampanji zračnog bombardiranja koja je, usprkos relativno malog broja žrtava i štete, prvi put pokazala ranjivost neprijatelju dotada nedostupne pozadine, odnosno poteškoće koje je tadašnja primitivna protivavionska artiljerija i lovačka avijacija imala u spriječavanju zračnih napada. Douhetove teze je također potvrdila i poratna praksa kada se novostvoreno kraljevsko Ratno zrakoplovstvo, čak i sa primitivnom tehnologijom i ograničenim resursima, prilikom gušenja ustanaka na Bliskom istoku i drugim dijelovima Britanskog Imperija pokazala daleko efikasnijom od kopnenih snaga.
Stav o nepostojanju efikasne obrane od bombardera se dvojako odrazio na britansku međuratnu politiku. Sa jedne strane je dao snažan poticaj pacifistima, ali i zagovornicima politike popuštanja nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, koji su tvrdili da je toleriranje kršenja međunarodnih sporazuma i ostavljanje saveznika na cjedilu mala cijena za izbjegavanje apokalipse koju bi donijelo zračno bombardiranje vlastitih zemalja, pogotovo s obzirom da je Njemačka gotovo preko noći od Luftwaffe učinila jedno od najvećih ratnih zrakoplovstava na svijetu. Sa druge strane se taj stav odrazio na strategiju prema kojoj je neka zemlja kao kljućni element svojih oružanih snaga trebala razvijati upravo bombardersku avijaciju, odnosno strateške bombardere bilo kao sredstvo odvraćanja/odmazde, bilo kao sredstvo za preventivne udare. Tome je značajno doprinijelo i to što su 1920-ih, u vrijeme kada se većina država razoružavala ili ulagala malo sredstava u vojsku, bombarderski avioni imali prioritet u odnosu na lovce, kako u proizvodnji, tako i u tehnološkom razvoju. To se početkom 1930-ih odrazilo i kroz to da su bombarderi bili brži od lovačkih aviona.
Stav o svemoći bombardera se počeo mijenjati tek u drugoj polovici 1930-ih, dijelom zbog iskustava u španskom građanskom ratu kada su se prvi put pojavili moderni lovci kao što su njemački Messerschmidt Bf109 i sovjetski I-15 i I-16. Britanija je, pak, od 1936. godine počela razvijati kako vlastite moderne lovce kao što su Hawker Hurricane i Supermarine Spitfire, kao i uvoditi radar koji je značajno ojačao efikasnost zračne obrane. Sve se to najbolje odrazilo za vrijeme bitke za Britaniju 1940. godine, kada je RAF uspješno suzbio njemačke bombarderske napade. Usprkos toga, stav o tome da se "bombarder uvijek probije" je djelomično zadržan prije svega kroz koncept noćnog bombardiranja, odnosno RAF-ovu strategiju bombardiranja Njemačke koja se temeljila da gubici izazvani njemačkom lovačkom avijacijom i protivavionskom artiljerijom nisu toliko veliki da ne bi opravdali kampanju sa ciljem uništenja njemačkih gradova i industrije koja je trajala sve do samog kraja rata.