Božidar Orešković

Božidar Orešković (21. kolovoza 1942.9. srpnja 2010.) bio je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.

Božidar Orešković
glumac
Biografske informacije
Rođenje21. kolovoza 1942.
Zagreb
Smrt9. srpnja 2010.
Velika Gorica
Profesionalne informacije
Zanimanjeglumac
Znamenite uloge

Biografija

uredi

Pohađao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, i još kao student je nastupao u Zagrebačkom dramskom kazalištu (kasnije Gradsko dramsko kazalište Gavella).[1] Diplomirao je 1965. godine, u klasi profesora Georgija Para. Nakon studija se pridružio ansamblu drame Hrvatskog narodnog kazališta,[2] u kome je ostao do umirovljenja.[1]

Sredinom 1990-ih je osnovao vlastito kazalište, „Teatar 101“, gdje je uprizorio nekoliko vlastitih i tuđih tekstova u obliku malih i pokretnih produkcija, surađujući većinom s kolegama iz matičnog kazališta i s kojima je gostovao u drugim hrvatskim kazalištima. U svom kazalištu je bila popularna monodrama „Ako Boga nema“, za koju je adaptirao tekstove iz djela Dojstojevskog i interpolirao pjesme Vladimira Visockoga.[1]

Filmsku karijeru započeo je 1969. u filmu „Divlji anđeli“, u režiji Fadila Hadžića, u kojem je igrao najopasnijeg od trojice delinkvenata. Najveću popularnost je ostvario televizijskim ulogama, osobito kao „Riđan“ u televizijskom serijalu „Kapelski kresovi“ (1974),[1] u režiji Ivana Hetriha, po istoimenom romanu Veljka Kovačevića. Za ulogu suca Bracka u Ibsenovoj „Heddi Gabler“ osvojio je Nagradu „Mila Dimitrijević“ (1996).[2] Odlikovao se izuzetnim glumačkim temperamentom, markantnom pojavom, osebujnom bojom glasa i velikom glumačkom izražajnošću.[1]

Osim glumom, bavio se i pisanjem. Napisao je roman „Sedmi dan“ (1993), u kojem je na osebujan način literarno iskazano iskustvo smrti i umiranja. Napisao je osam monodrama, brojne kazališne tekstove, drame i adaptacije, od kojih je mnoge sam uprizorio i u njima nastupao. Njegova komedija „Glasnogovornik“, duhovita i satirična rekapitulacija glumačkog života, u režiji Georgija Para (2009).[1]

Umirovio se 2007. godine, nakon 42 godine rada, odbivši tradicionalni kazališni domjenak, pošto je smatrao da penzioniranje „nije razlog za slavlje“.[1] Nakon toga se okušao u hrvatskim sapunicama.[2]

Potkraj života se povukao na porodično imanje pokraj Velike Gorice. Po njegovoj želji, posljednji ispraćaj održan je samo u krugu najuže obitelji.[1]

Filmografija

uredi

Televizijske uloge

uredi

Filmske uloge

uredi

Izvori

uredi

Literatura

uredi

Vanjske veze

uredi