Bitka za Saumur

Bitka za Saumur se odigrala na 9. juna 1793. godine zapadu Francuske za vrijeme Rata u Vandeji između vandejskih kontrarevolucionarnih pobunjenika na jednoj, i snaga republikanske vlade na drugoj strani, te postala poznata kao najveća pobjeda pobunjenika u cijelom sukobu.

Bitka za Saumur
Deo Rata u Vendéeu
Vrijeme:9. jun 1793
Mjesto:Saumur
Rezultat: pobjeda vandejskih pobunjenika
Sukobljene strane
Republika Francuska
Komandanti i vođe
Jacques-François de Menou
Charles Duhoux de Hauterive
Antoine Joseph Santerre
Louis-Alexandre Berthier ranjen u borbi
Guy Coustard de Saint-Lo
Louis de Lescure ranjen u borbi
Jacques Cathelineau
Henri de La Rochejaquelein
Jacques Nicolas Fleuriot de La Fleuriais
Jean-Nicolas Stofflet
Jean-Louis de Dommaigné  
Gaspard de Marigny
Snaga
8000-18000 ljudi[1][2] 20000-30000 ljudi[1][2]
Žrtve i gubici
1500 mrtvih i ranjenih[1][2]
3000-11000 zarobljenih (kasnije puštenih)[1][2]
50-80 zarobljenih topova[2]
66 mrtvih[1][2][3]
400 - 500 ranjenih[1][2][3]

Uvod uredi

Do njega je došlo nekoliko mjeseci nakon početka seljačkog ustanka u Vandeji, a poslije koga su se mase pobunjenih, ali uglavnom slabo naoružanih i neiskusnih seljaka uspjele organizirati u koliko-toliko organiziranu vojsku, čija je glavna prednost bila u brojnosti nasuprot malobrojnih i često izoliranih republikanskih garnizona. Od sredine maja su pobunjenici uspjeli ostvariti niz spektakularnih pobjeda, a zbog čega su njihovi redovi narasli, odnosno kao ratni plijen dobili dragocjene količine vatrenog oružja i municije. Pobunjenički vođe su početkom juna odlučili napasti i zauzeti Saumur, utvrđeni grad na rijeci Loire koji je bio glavno republikansko uporište i imao izuzetnu stratešku važnost.

Pobunjenička vojska se bila okupila u okolici Choleta, te je brojala između 20000 i 30000 ljudi. 7. juna je na prilazima samog Saumuru u kod Douéa brzo odbacila nekoliko republikanskih bataljona koji su ih pokušali zaustaviti pred gradom. 8. juna je pak, kod Montreuil-Bellaya odbijen pokušaj republikanaca da u Saumur pošalju pojačanja.

Tok bitke uredi

Napad na sam grad je započeo sutradan oko 15 sati. Pobunjenici su se, u skladu sa planom koji je bio izradio Louis de Lescure, podijelili u tri kolone koja su trebale napasti grad iz tri različita pravca - Jacques Cathelineau na desnom krilu duž rijeke Loire, Henri de La Rochejaquelein u centru, te Lescure na lijevom krilu sa zapada.

Kada je napad otpočeo, Cathelineauova i de la Rochejaquelinova kolona su zaustavljene, i to najviše zaslugom republikanskog generala Berthiera. Lescure je, međutim, imao daleko više uspjeha na jugozapadu, gdje je uspio proći kroz prve linije obrane. Republikanci su na to reagirali poslavši u kontranapad oko 110 kirasira; iako su oni na samom početku uspjeli izazvati određenu konfuziju u pobunjeničkim redovima, njihov je juriš brzo i krvavo razbijen paljbom pobunjeničke artiljerije i kontranapadom pobunjeničke konjice. Iako je Lescure tom prilikom ranjen, a zapovjednik pobunjeničke konjice Jean-Louis de Dommaigné poginuo, taj se događaj pokazao ključnim za ishod bitke; pobunjenici su nastavili napredovanje prema samom gradu.

Vijesti o prodoru pobunjenika na jugozapadu su izazvali paniku i rasulo u republikanskim redovima, te je veliki broj vojnika počeo samoinicijativno napuštati grad. Pobunjenici su do večeri uspjeli prodrijeti i zauzeti grad osim manjih džepova otpora koji su brzo kapitulirali, odnosno čiji su branitelji pobjegli ili prihvatili pobunjenički zahtjev za predajom.

Posljedice uredi

Pobunjenici su pretrpjeli relativno male gubitke, dok su republikanci imali oko 1500 mrtvih i ranjenih. Daleko je veći broj republikanaca zarobljen, pri čemu su im pobunjenici ponudili uvjetno puštanje na slobodu uz obećanje da više neće ratovati u Vandeji; oni koji su prihvatili tu ponudu se morali obrijati i ošišati kako bi ih naknadno mogli prepoznati za slučaj da ne ispune obećanje. Dio, uključujući pripadnike tzv. Njemačke legije, je prihvatio ponudu da prijeđe na stranu pobunjenike. Pobunjenici su, pak, u gradskoj tamnici pronašli republikanskog generala Pierrea Quétineaua koji je tamo bio smješten zbog optužbe za izdaju nakon poraza u bitci kod Thouarsa; Lescure mu je, znajući da ga u republikanskim redovima čeka sigurna smrt, ponudio da ostane kod pobunjenika, ali je on to odbio, plašeći se za sigurnost svoje supruge; na kraju su i on i supruga bili giljotinirani.

Bitka je za pobunjenike imala izuzetan značaj prije svega zbog velike količine zaplijenjenog oružja i opreme, a zahvaljujući kojem se pobunjenička vojska odsada mogla ravnopravno nositi sa republikancima na otvorenom polju, odnosno napadati još veća i bolje utvrđena republikanska uporišta.

Literatura uredi

  • Hervé Coutau-Bégarie et Charles Doré-Graslin (dir.) (2010). Histoire militaire des guerres de Vendée. Economica. militaire. 
  • Les Guerres de Vendée. Robert Laffont. 2009. Gabory. 
  • Yves Gras (1994). Economica. Gras. 
  • Jean Tabeur (2008). Economica. Tabeur. 
  • Auguste Billaud, (1903-1970), La Guerre de Vendée, Fontenay-Le-Comte, 1972, impr. Lussaud, p.68.

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Hervé Coutau-Bégarie et Charles Doré-Graslin (dir.), Histoire militaire des guerres de Vendée, p. 247-275.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Émile Gabory, Les Guerres de Vendée, p. 170-175.
  3. 3,0 3,1 3,2 Pierre Victor Jean Berthre de Bourniseaux, Histoire des guerres de la Vendée et des Chouans : depuis l'année 1792 jusqu'en 1815, vol. 2, p. 2. (lire en ligne)

Vanjske veze uredi