Otvori glavni meni

Bitka za Grozni koja se odigrala na kraju 1999. do 2000. godine predstavljala je najvažniju od svih bitaka Drugog čečenskog rata. U njoj su ruske federalne snage napale i nastojale zauzeti Grozni, glavni grad Čečenije, tada pod vlašću samoproglašene i de facto nezavisne Čečenske Republike Ičkerijer. Čečenski separatisti su ruskim snagama pružili žestoki otpor i nanijeli teške gubitke, ali su na kraju prisiljeni na povlačenje u planine na jugu zemlje odakle će sljedećih godina voditi gerilski rat. Ruske snage su zauzele razrušeni grad, gdje će nekoliko mjeseci kasnije instalirati pro-ruski režim Čečenske Republike.

Bitka za Grozni 1999.-2000.
Segment Drugi čečenski rat
Grozny - damaged flat building (2006).jpg
Grozni nakon rata
Datum 25. XII 1999. - 5. II 2000.
Lokacija Grozni, Čečenija
Casus belli Rusija htjela staviti Čečeniju pod svoju vlast
Ishod ruska pobjeda
  • de facto prestanak funkcioniranja Čečenske Republike Ičkerije i odlazak njenih predtstavnika u ilegalu
  • prijelaz Čečena na gerilsku strategiju i postupno pretvaranje rata u sukob niskog intenziteta
Sukobljene strane
 Rusija CRI flag emblem.png Čečenija
Komandanti i vođe
Flag of Russia.svg Anatolij Kvašnin
Flag of Russia.svg Viktor Kazancev
Flag of Russia.svg Mihail Malofajev
Flag of Russia.svg Valentin Astavijev
CRI flag emblem.png Aslan Mashadov
CRI flag emblem.png Aslambek Ismailov
CRI flag emblem.png Leča Dudajev
CRI flag emblem.png Šamil Basajev
Snage
~50.000 vojnika ~3.000-6.000 vojnika
Žrtve i gubici
368[1]–1.100[2] poginulih vojnika 1.500[1]–4.000[2] poginulih vojnika
5.000[2]–8.000[3] poginulih civila
230.000 raseljenih osoba[2]

Sadržaj/Садржај

KronologijaUredi

Još i prije početka bitke, Grozni je bio podvrgnut bombardiranju. 21.10., oko 17:00 sati, bombardirana je središnja tržnica u Groznom, džamija i jedino rodilište koje je radilo u gradu. Najmanje 137 civila je poginulo, a 400 je ranjeno. Među mrtvima je bilo i 13 majki i 15 beba u bolnici, te 41 osoba koje se okupilo na molitvi. Jedna žena je izgubila nogu i ruku kada ju je pogodio šrapnel u autobusu.[4] Među žrtvama je bilo i Rusa. Prilikom stizanja vijesti o ovom napadu, ruska vlasti su kontradiktorno reagirale: isprva su izjavila da su "čečenski borci sami uzrokovali eksploziju na pijaci" a zatim su potvrdili da su oni napali pijacu, ali da se tamo "prodavalo oružje i eksplozivi, te da su isti uništeni u specijalnoj operaciji".[5]

Kako se ruska vojska približavala Groznom, čečenski otpor je rastao i postajao žilaviji. Ipak, drugi najveći čečenski grad, Gudermes, pao je 12.11. 1999., a nakon njega Argun, istočno od Groznog. Ipak, Argun nije pao bez da je sa sobom ponio i značajan broj ruskih života: prema službenim podacima, najmanje 450 vojnika je poginulo u opsadi grada, iako je možda broj žrtava i dvostruko veći.[6]

14.12. ruski vojnici su ušli u Šali.[7] Nakon što je 7.12. pao i Urus Martan, ruska vojska je opkolila Grozni te ga stavila pod blokadu. 6.12., Grozni je već bio bez struje, pitke vode i grijanja najmanje mjesec dana.[8] Međunarodni odbor Crvenog križa postavio je pumpu koja je opskrbljivala 20.000 stanovnika pitkom vodom. To je postao jedini izvor vode za mnoge četvrti grada, pa čak i za obližnja sela, gdje se voda prevozila kamionima.[9] Vojska je bacila letke u kojima je pozvala sve građane da napuste grad koridorom kroz selo Pervomajskoje do 11.12. Građane koji nisu htjeli napustiti grad su upozorili da će ih smatrati "teroristima i banditima" te da će biti "vojna meta".[10] Zapad je kritizirao Kremlj zbog takvih taktika.

Usprkos ultimatumu, oko 20.000 građana je ostalo u Groznom. Sredinom 12. mjeseca, zabilježene su borbe na sjeveru i istoku grada, a ruski su zapovjednici najavili da će grad pasti za nekoliko dana.[10] Ipak, te su tvrdnje bile preuranjene: u naizgled ponavljanju događaja iz 1995., u jednoj zasjedi je napadnuta i uništena kolona ruskih oklopnih vozila u središtu Groznog, pri čemu je oko 100 vojnika poginulo. Glavni napad na grad započeo je 25.12., na Božić, ali je ubrzo ostao zaglavljen zbog žilavog otpora. Broj žrtava na ruskoj strani je dramatično porastao, a čečenski borci su ipak zadržali kontrolu nad središtem grada.[11] Do sredine 1. mjeseca 2000., ruski napad je izgubio zamah te je uslijedio prekid borbi. Ruski zapovjednici su izjavili da je pauza uspostavljena kako bi se obilježio ruski pravoslavni Božić i kraj Ramadana.[11]

Iznenadna ostavka ruskog predsjednika Borisa Jeljcina 31.12. 1999. imalo je malo dugoročnog učinka na razvoj rata. Novi zamjenik predsjednika, Vladimir Putin, koji je od početka igrao ključnu ulogu, otputovao je na Novu godinu u Čečeniju te izjavio da će se ofenziva nastaviti. U govoru je izjavio kako se u ratu vojnici "ne bore samo za kraj terorizma, već i za kraj dezintegracije Rusije". Generali Vladimir Šamonov i Genadij Trošev su potom smijenjeni za pozicije vođenja operacije.[11]

Pad GroznogUredi

Grozni je tijekom rata bio podvrgnut teškom bombardiranju i razaranju. Uništenje grada doseglo je takve razmjere da su ga neki usporedili da "čečenskim Staljingradom".[12][13] Grozni je postao najrazoreniji grad Europe 90-ih, te je pretrpio i veće štete od Vukovara i Sarajeva.[14] Neuspjeh protjerivanja čečenskih boraca iz tog grada neminovno je doveo do slanja pješadije kako bi se upustili u ulične borbe. Ruskim vojnicima pomogli su proruski militanti, te su zajedno krenuli osvajati grad četvrt po četvrt. Napore za uspostavom kontrole nad središtem grada opetovano su frustirali snajperski napadi pobunjenika, koji su koristili široki sustav kanalizacije i bunkera. U nekoliko navrata, nakon što su ruski vojnci osvojili neko područje, čečenski borci bi ga opet ponovno vratili.[15] Sredinom 1. mjeseca, čečenski snajperi ubili su ruskog generala Mihaila Malofejeva, jednog od zapovjednika invazije na Grozni. Ruski vojnici nisu mogli povratiti njegovo tijelo sve do pet dana nakon njegove smrti.[16]

Za razliku od teškog ruskog naoružanja i oklopnih vozila, čečenski borci su bili lagano naoružani mitraljezima, granatama i izbacivačima granata. Taktika im je bila jednostavna: čekali bi dok bi se kolona federalnih snaga približila središtu Groznog, a onda bi odvojili tenkove od pješačke potpore, te ih onda napali granatama. 131. motorizirana brigada je tako uništena 31.12., kada je upala u zasjedu. Vojnici koji su bježali iz zapaljenih vozila su se našli pod paljbom.[17] Čečenskim borcima u ratu se pridružio i određen broj stranih dobrovoljaca, uglavnom muslimana, među kojima su bili i Arapi, Tadžiki, Afganistanci, Kazasi i Uzbeci.[18] Ipak, zbog manjka ljudi i oružja, čečenski borci su naposlijetku ipak najavili povlačenje iz središta Groznog 1.2., nakon šest tjedana bitke, te najavili plan premještanja u južne planine, sa kojih bi borci nastavili gerilski rat protiv ruskih snaga. Prilikom povlačenja, čečenski borci su zadobili teške gubitke i izgubili nekoliko visoko rangiranih zapovjednika.[15]

Brett C. Jenkinson procjenjuje da je bitka dovela do ukupno 10.100 poginulih – 4.000 poginulih čečenskih vojnika i 5.000 čečenskih civila, te 1.100 poginulih ruskih vojnika – kao i 230.000 raseljenih osoba.[2]

U Groznom je tijekom oba rata uništeno 80% svih stambenih jedinica, kulturnih i znanstvenih objekata. Od toga je 90% bilo uništeno u centru grada, a 70% u predgrađima. Prilikom obnove, uklonjeno je 6.234.814 m3 krhotina i ruševina.[19]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Reuters 2001.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Jenkinson 2002, str. 74.
  3. Zürcher 2007, str. 100.
  4. Amnesty International, 1.9. 1999., str. 7
  5. Amnesty International, 1.9. 1999., str. 8
  6. Youngs 2000, str. 16.
  7. Vijeće Europe 2000, str. 8.
  8. Human Rights Watch, 6.12. 1999.
      „The city has been without electricity, gas, running water, and heating supply since at least the beginning of November.“
    ()
  9. Međunarodni odbor Crvenog križa 1999.
  10. 10,0 10,1 Youngs 2000, str. 17.
  11. 11,0 11,1 11,2 Youngs 2000, str. 18.
  12. Guardian 1999.
  13. Service 2006, str. 164.
  14. Sakwa 2005, str. 182.
  15. 15,0 15,1 Youngs 2000, str. 19.
  16. Human Rights Watch, 1.2. 2000. - Background
  17. German 2003, str. 133.
  18. Human Rights Watch, 1.4. 2000. - Background
  19. Grozny project 2008, str. 2-3.

ReferenceUredi

Knjige
  • Cimbala, Stephen J. (2001). Through a Glass Darkly: Looking at Conflict Prevention, Management, and Termination. Greenwood Publishing Group. ISBN 9780275971847. 
  • German, Tracey C. (2003). Russia's Chechen War. Routledge. ISBN 9781134432509. 
  • Sakwa, Richard (2005). Chechnya: From Past to Future. Anthem Press. ISBN 9780857287298. 
  • Service, Robert (2006). Russia: Experiment with a People. Harvard University Press. ISBN 9780674021082. 
  • Zürcher, Christoph (2007). The Post-Soviet Wars: Rebellion, Ethnic Conflict, and Nationhood in the Caucasus. NYU Press. ISBN 9780814797099. 
Vijesti
Nevladine udruge
Ostali izvori