Bitka kod Sente
Bitkom kod Sente su carske postrojbe kojima je zapovijedao Eugen Savojski pobijedile postrojbe Turskog Carstva. Ovom bitkom kod bačkog gradića Sente na rijeci Tisi 11. rujna 1697. se postigla odlučujuća pobjeda nad Turcima, što je sve dovelo do Karlovačkog mira, čime je završio Veliki bečki rat (1683.–1699.).
| Bitka kod Sente | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Sukob: Veliki turski rat | |||||||
 Bitka kod Sente | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
Sveta liga .svg){kind=small} Sveto Rimsko Carstvo Kraljevina Ugarska
|
 Tursko Carstvo  kuruci
| ||||||
| Zapovjednici | |||||||
 Eugen Savojski  Guido Starhemberg  Sigbert Heister  Charles de Commercy
|
.svg){kind=small} Mustafa II. Elmas Mehmed Imre Thököly | ||||||
| Vojne snage | |||||||
| 34.000 pješaka 16.000 konjanika (uk. 50-55.000 ljudi) 60 topova |
više od 80.000 ljudi | ||||||
| Gubici | |||||||
| 429 poginulih 1598 ranjenih [1] |
30.000 | ||||||
Bitka se odvila južno od Sente, na istočnoj strani rijeke Tise. Ovo je bila bitka sa najviše angažiranih snaga u Velikom bečkom ratu i jednim od najvećih poraza u vojnoj povijesti Turskog Carstva. Iznenadnim napadom su habsburške carske postrojbe razbile tursku vojsku koja je prelazila rijeku. Napadači su nanijeli teške gubitke turskim snagama. Turci su imali preko 30.000 vojnika izbačenih iz stroja, bilo da se radilo o poginulima ili o ranjenima, dok su habsburške snage pretrpile gubitke od samo nekoliko stotina vojnika. Uz to, razbili su i raspršili preostale turske postrojbe i zaplijenili turskog blago. Prva posljedica svega je bila da je Tursko Carstvo izgubilo kontrolu nad Bosnom, dok je na dugi rok habsburška pobjeda kod Sente označila zadnji odlučujući korak kojim su prisilili Tursko Carstvo potpisati po njih nepovoljni mir, Karlovački mir 1699. godine, čime je okončana stoljećima duga turska prijetnja srednjoj Europi. Ovo je bio zadnji veliki habsburško-turski sukob, jer se nakon ovoga težište protuturskih ratova prenijelo u Rusiju koja je tek postajala jednim od glavnih europskih vojnih i političkih čimbenika.
Uvod uredi
Nakon što se habsburški glavni grad oslobodio pritiska pobjedom u bečkoj bitci 1683., Austrija je postigla velike ratne uspjehe i već do 1688. je Beograd i veći dio Panonske nizine bio u habsburškim rukama. No, budući da je rat s Francuzima zahtijevao sve više snaga, a novi veliki vezir je preustrojio i dao živost turskim snagama, uspjesima je došao kraj. Turci su vratili Beograd 1690. i pohodi slijedeće godine su bili relativno neodlučenog ishoda.
Početni manevri uredi
Austrijance je vodio Eugen Savojski u njegovom prvom neovisnom zapovjedništvu. To je bila prva od niza spektakularnih nadvojvodinih pohoda. Zapovjednikom vojske u Kraljevini Ugarskoj je bio proglađen 5. srpnja 1697.. Vojska mu se sastojala od oko 70 tisuća ljudi u punoj spremi, od čega je njih 35 tisuća bilo spremno za bitku. Budući da je ratni proračun bio ispražnjen, Eugen Savojski je morao posuđivati novac da bi plaćao plaće i stvorio djelatnu medicinsku službu.
Habsburšku vojsku su činile njemačke, austrijske i ugarske pješačke i konjaničke postrojbe (otprilike 7 tisuća vojnika)[2]. Zahvaljujući palatinu Pavlu Eszterházyju, Ugarska je se borila u tursko-habsburškim ratovima sa 20 tisuća vojnika [3]. Neke srpske lake konjaničke postrojbe su također sudjelovale u koaliciji [4][5], kao i postrojbe sastavljene od domaćih Hrvata i Srba koje su pripadale austrijskim postrojbama [6]
Kad je došla vijest da je sultan s vojskom u Beogradu, Eugen Savojski je odlučio usredotočiti sve dostupne postrojbe iz Gornje Ugarske i Erdelja i pokrenuo ih je prema Petrovaradinu. Kad ih je sakupio, nadvojvoda je imao carsku vojsku od 50 do 55 tisuća pripadnika spremnih sraziti se sa Turcima. 18. srpnja je obavio smotru u selu Kolutu, a onda je nastavio preko Sombora prema Petrovaradinu [6]. U kolovozu mu se ponudila mogućnost bitke u blizini petrovaradinske tvrđave, ali su Turci, pokušavajući napraviti opsadu odbili se sukobiti. U rujnu su se turske postrojbe pomakle prema sjeveru pokušavajući zauzedi segedinsku tvrđavu, a carska vojska ih je pratila.
Dijelom turske vojske pod Imrom Thökölyjem je bilo kuručkih konjanika, koji su se uglavnom borili sa Austrijancima. Thököly je predvodio tursko konjaništvo u bitci [7]
Bitka uredi
Nakon što je carsko konjaništvo zarobilo Džafer-pašu (tur. Çafer), sultan je napustio plan o opsadi Segedina i odlučio se vratiti u zimski stožer nedaleko od Temišvara. Kad je Eugen Savojski doznao za ove pokrete turskih snaga, odlučio se sraziti sa Turcima.
11. rujna 1697. je turska vojska pokušavala prijeći rijeku Tisu u blizini Sente ne znajući da su carske postrojbe u blizini. Time su carske postrojbe uspjele postići potpuno iznenađenje na bojišnici i napasti neprijatelja dok je prelazio rijeku. Nakon ustrajnih topničkih napada, brojne carske dragunske regimente su sjahala i nastavile šancem okruživši turski logor, razmjenjujući paljbu sa neprijateljem. Turske postrojbe koje su se nalazile iza rovova su se povukle u neredu prema mostu, tako da su napravile veliku gužvu i zakrčile prilaze mostu. Austrijsko topništvo je naciljalo turske postrojbe i napravilo pokolj. Lijevo krilo carske vojske je napalo prodirući između turskog lijevog krila i mosta, odsjekavši im time odstupnicu. Istovremeno su carske postrojbe napale sučelice i nakon žestoke bitke prsa o prsa, probile se do u rovove okruživši turski logor. Unutar logora, iza logorskih zaprega je uslijedio užasni pokolj. Carski vojnici su napali svom silinom. Izvuklo se jedva tisuću turskih vojnika. Više od 10 tisuća pripadnika turskih postrojbi se utopilo u rijeci Tisi. Do 20 tisuća turskih vojnika je pobijeno na bojištu.
Posljedice uredi
Bitka je bila veličanstvenom pobjedom za Austriju - po cijenu od samo 500 ljudi su nanijeli Turcima gubitke od 30 tisuća ljudi i zarobili su sultanov harem, 87 topova, vladarevu škrinju s blagom i državni pečat Turskog Carstva. Turska vojska je bila razbijena i raštrkana. Stoga su Austrijanci stekli potpuno slobodu djelovanja po Bosni, pa je tako Sarajevo bilo spaljeno.
Po uvjetima Karlovačkog mira 1699., Austrijanci su prisilili sultana Mustafu II. na mir sa austrijskim carem, ustupiti Erdelj i ove turske ejalete: Budimski, Egerski i Kaniški, koji su pretvoreni u habsburške pokrajine odnosno pripojeni kraljevinama koje su priznavale habsburšku krunu, Kneževini Transilvaniji, Kraljevini Ugarskoj i Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, a dio je bio uključen u Vojne Krajine.
Brojni carski vojsnici su bili nagrađeni nakon ove krvave bitke. John de la Feld, koji je vodio borbe za nadvojvodu Eugena Savojskog je dobio naslov grofa Svetog Rimskog Carstva.
Izvori uredi
- ↑ K. K. Kriegsarchiv (Hrsg.): Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen. Verlag des K. K. Generalstabes, Wien 1876, Band 2, page 156.
- ↑ Military history of Hungary, str. ?
- ↑ Csorba Csaba - Estók János - Salamon Konrád: Magyarország Képes Története (Povijest Mađarske u slikama), str. ?, Magyar Könyvklub, Budimpešta, 1999., ISBN 963-548-961-7,
- ↑ "Military history of Hungary", str. ?
- ↑ Zsigmond Pach i Ágnes Várkonyi: Magyarország története 1526-1686 (Povijest Mađarske 1526.-1686.) 2. svezak, Akadémia Kiadó, Budimpešta, 1985. ISBN 963 05 09296, str. ?
- ↑ 6,0 6,1 Zvonik br.177/2009. Stjepan Beretić: Povijesni kutak - Slankamen i Senta, pristupljeno 19. studenog 2009.
"Po oslobođenju od Turaka Hrvati i Srbi su u Somboru... osnovali vojne jedinice... I u Senćanskoj bitci su sudjelovale somborske jedinice. - ↑ Markó László: A Magyar Állam Főméltóságai, str. ?, Magyar Könyvklub, Budimpešta, 2000. ISBN 963-547-085-1
