Belava je planina u jugoistočnoj Srbiji i pripada Nišavskoj oblasti. Pruža se pravcem severozapad—jugoistok, u dužini oko 15 km, od Bele Palanke do Pirota. Na severu je ograničena Nišavom, na jugozapadu dolinom Sedlara odvojena je od grebena Crnog vrha (889 m), a prema jugu i jugoistoku doseže do druma Niš — Pirot. Kao i Suva planina, na koju se nadovezuje, i Belava se, zbog odsečenosti prema dolini Nišave i pretežno krečnjačkog sastava, odlikuje specifičnim geografskim osobinama.

Belava
Pošalji fotografiju
Države  Srbija

Belava je niska planina i pripada Karpatsko-Balkanskoj orogenoj zoni. Na grebenu, paralelnom toku Nišave, uzdižu se nekoliko vrhova: Debeli del (916 m), Kardašica (946 m), Vodni vrtop (871 m) i drugi. Oni su više primaknuti jugozapadnoj strani i čine odseke prema dolini Sedlara.

Geološki sastav uredi

Osnovnu geološku građu Belave čine paleozojske i mezozojske tvorevine. Od paleozojskih uglavnom učestvuju škriljci silursko-devonske i karbonske starosti, kao i permski crveni peščari. Oni sačinjavaju jezgro antiklinale ove planine. Mezozoik je predstavljen poglavito krečnjacima jurske i kredne starosti. I dok su jurski zastupljeni pretežno na južnom, dotle su kredni na severnom delu planine. Ovi drugi, kao donjokredni krečnjaci, prema Nišavskoj dolini, reversno najahuju na gornjokredne peščare i lalorce, dok jurski, prema dolini Sedlara, diskordantno leže preko paleozojskih tvorevina. Debljina krečnjačkih slojeva, koji su pretežno horizontalni ili blago antiklinalno nagnuti ka jugu i severu, kreću se od 100 do 200 m. Ova znatna debljina jasno je ispoljena na rasednim odsecima okrenutim Nišavi. Mada se slojevi istanjuju prema jugozapadu, planinski greben postepeno pada prema severoistoku i u celini predstavlja površ. Ona je u tom delu raščlaljena bujičnim dolinama Nišavinih pritoka. Takav karakter ove pritoke dobijaju obično za vreme plahovitih kiša, a zbog plitkih neogenih naslaga, eluvijuma i deluvijuma na dolinskim stranama izražen je posebai vid erozije — kliženje rudocrvenkastog zemljišta. Stepenasto mikrocepanje i snuranje jasno se vidi na Zubaru i Crvenoj steni. Poseban tip dolina na ovoj planini predstavljaju valoge koje su naročito karakteristične na krečnjačkoj površi Valožja (Suva planina). Ove doline liče na manje uvale sa nešto izraženijim bočnim stranama, ali sa nižim otvorenim delom. Tipična takva dolina je Ugljarica iznad sela Staničenja. Sem ovih poprečnih na Belavi ima i uzdužnih valožastih dolina. Takva je dolian Sedlara. Iako je u paleozojskim slojevima, ona je u suštini postala karstifikacijom na temenu antiklinale gde je bio najtanji krečnjački pokrivač. Zbog toga su se vrtače na ovom delu planine bočno jače razvijale i spajale. Time je najpre stvorena kraška dolina Sedlara u kojoj je, daljim procesom karstifikacije, potpuno razoren ostatak krečnjačkog pokrivača, a zatim se javila normalna fluviodenudaciona erozija. Posebnu vrstu dolina predstavljaju pseudodoline koje su tipski izražene iznad Staničenja. One su postale oburvavanjem pećinskih tavanica te imaju jako neujednačen uzdužni profil. Za razliku od prethodnih, ove doline na dnu imaju krupne blokove stena zaostale od stropoštanih pećinskih tavanica. Odlikuju se i time, što se na odseku Belave, odnosno na njihovoj severnoj strani očuvao klasični pećinski nakit.

Pored ovih fluviodenudacionih pojava i oblika, koji se javljaju na svom prostranstvu planine, na severnim odsecima, osobito na Crvenoj steni i Zubaru, intenzivno je razvijen mehanički proces raspadanja i razoravanja stena. Ono je na sektoru Staničenja potencirano i izrazitom radijalnom tektonikom. I dok je teren iznad odseka Crvene stene relativno zaravnjen, dotle je uzvišenje Zubar izreckano i nazupčeno po čemu je i dobilo ime. Na njemu su krečnjačke stene vrlo ispucane i podložne oburvavanju. Oburvavanje je izraženo naročito u vremenu velikih i jakih kiša. Ovaj proces je još intenzivniji na Crvenoj steni. Tu je zapaženo da se ne samo otkidaju krupni blokovi stena, već odvaljuju čitave strane. Osim toga, na strmijim nagibima, kao i na kontaktu krečnjaka i laporca, javljaju se brojni sipari i plazine. Sipari se nalaze duž celog odseka Belave prema Nišavi, a pod Zubarom i Crvenom stenom oni su najveći. Osuline sastavljene od krečnjačkih drobina različnih dimenzija kreću se i zastiru niži teren te ga čine nestabilnim.

Zbog toga je položaj naselja, a naročito sela Staničenja vrlo nepovoljan. Ta nepogodnost je uvećana bujicama koje snose drobinski materijal, jer njime zasipaju kuće i dvorišta pričinjavajući velike štete i pustošenja. Dok je na stranama ove planine izražen pretežno fluviodenudacioni i mehanički proces, dotle je na njenom temenu razvijena intenzivna hemijska erozija. Ona je uslovljena i obešumljavanjem terena koji je skoro do kraja 19. veka bio pod gustim i bujnim šumskim pokrivačem. Ovakve šume u 16. veku spominje Gerlah, a početkom 18. veka i putopisac nemačkog poslanika grofa Virmonta. Kakve su po uzrastu one bile govori saznanje da jednu bukvu nije moglo ni tri čoveka da obuhvate. Pored bukve, na severnim stranama planine bilo je i hrastove šume. U vremenu naseljavanja, a naročito od kraja XVIII veka, počelo je njihovo krčenje te je Belava prema Nišavi brzo i gotovo sasvim obešumljena. Pored potreba naselja za drvetom, naglo obešumljavanje je bilo uzrokovano i radi prodaje šumske građe. Na tako potpuno potpuno obešumljenom terenu ističu se površinski kraški oblici slični škrapama, zatim vrtače i pseudovrtače, poslednji oblici su postali stropoštavanjem podzemnih šupljina. Pored ovih, u belavskom krasu znatno su zastupeljni i podzemni kraški oblici: pećine, jame i druge podzemne šupljine. Iznad Staničenja najpoznatije su pećina Peć i jama Ljiljića duvka. Jame ovdašnje stanovništvo naziva još i „odijala", jer iz njih tokom zime izbija vodena para. Među specijalnim podzemnim kraškim oblicima ističe se Staničenjska ledenica preko koje je izgrađen magazin u kome se čuva kačkavalj i sir. Kao Suva planina i Belava je bezvodna. Bezvodnost je posledica pomenute jake ispucanosti krečnjačke mase kroz koju se proceđuju atmosferski talozi. Tu cirkulaciju omogu ćuju brojni sistemi pukotina (dijaklaze, brahiklaze i druge). U njima se padavinska voda brzo rasturi ili podzemno drenirana izbija u hladnim izvorima planinske supodine. Izuzetno hladnom vodom, temperature 6°S, ističe se jedan kaptiran izvor u selu Staničenju. Od njega je još hladniji izvor Sv. Bogorodice koji je u Staničenjskim ledenicama. Njegova temperatura iznosi 4°S. Zbog ovako ekstremno niske temperature on je najverovatnije najhladniji izvor u jugoistočnoj Srbiji. Međutim, na samoj planini površinska voda se nalazi jedino u neogenim i paleozojskim oazama pomenutih dolina. Tako se npr. u dolini Ugljarnice, s obzirom na zastupljenost neogenih sedimenata, peskoviti slojevi ponašaju kao mali i slabi kolektori atmosferskih padavina. Iz njih izbija voda u obliku slabih curaca što je uslovljeno još i njihovom malom površinom sabirne oblasti. Jedini izdaš niji izvor na temenu Belave je Vinski kladenac koji je na visini oko 600 m. Sem njega, na Belavi voda se može naći još i na dnu aluvijalnih vrtača koje su rezidijumom začepljene. Otuda i naziv Vodni vrtop. Bezvodnost se ogleda i u odsustvu stalne naseljenosti viših planinskih delova, kao i u imenima naselja Malog i Velikog Suvodola. Stoga srednja gornja granica stalne nastanjenosit na Belavi je još niža nego na Suvoj planini, poznatoj po upadljivo niskoj granici naseljenosti. Dok ona na Suvoj planini iznosi 608 m, na Belavi je samo 520 metara. Slično Svrljiškim planinama Belava je, kao što je istaknuto, ogolela na velikom prostranstvu. Naime, na njoj danas ima vrlo malo šume i travnih površina. Šumske oaze su jedino na Vinskom kladencu i Debelom dolu, dok je prema Kardašici i Vodnom vrtopu planina pod šikarom i izdaničkim šibljem. U poslednje vreme pristupilo se pošumljavanju goleti, što je slučaj na sektoru Gradišta. Travne površine su toliko oskudne da ih nema dopoljno ni za ispašu stoke. Zbog toga, „jednu travku čupka po nekoliko buljuka" Upravo, podbelavska sela u doba paše puštaju ovce na tzv' "sadine" i pašu oko naselja. Otuda se u njima danas čuva malo stoke. obično po nekoliko brava po jednom domaćinstvu. Preko zime stoka se prehranjuje raznim lišćem. Stoga s jeseni muški i ženski živalj sela Staničelja ide u skupljanje opalog lišća. A kad ono ponestane, stoci se daje šaša i seno. Na Belavi, kao retko kojoj planini jugoistočne, pa i čitave Srbije, prostorne prirodne osobenosti su umnogom specifično izražene. Sve te bitne osobine i faktori pro uzrokovali su odgovarajuće predeone privredne i naseobin ske prilike. One, s obzirom na još nedovoljnu intervenciju društvenih faktora, pokazuju tesnu međuuslovljenost sa prirodnim pojavama. Intenzivno mehaničko raspadanje i razaranje stena jedan je od najvažnijih faktora što se na severnoj strani planine nalazi samo jedno veće naselje. Međutim, i ono je, zbog nestabilnog terena, na nepogodnom, u stvari privreme nom položaju. Ovo naselje će se nesumnjivo u budućnosti iz mestiti na pogodniji teren i imaće povoljniji položaj. To što se Staničenje i danas nalazi na nepogodnom položaju posledica je događaja i zbivanja za vreme turske vladavine. Doline, kao drugi vid morfoloških faktora, čine jedine oaze kulturne vegetacije. Osim toga, uslovljenost prirode ogleda se i u tome što se preko grebena Belave saobraćaj od vija jedino suhodolinama. Tim belavskim putevima i danas se svlače drva i goni stoka.

Najzad, vrlo su značajni i hidrološki uticaji. Naime, rastresiti sedimenti oko jedinog izvora u jugoistočnom delu Belave uslovili su da se oko njega usredsredi znatniji privredni život.