Banat, Bačka i Baranja

Banat, Bačka i Baranja je bio naziv za pokrajinu,[nedostaje referenca] koja je postojala u sastavu Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od novembra 1918. do 1922. godine. Pokrajina je imala sopstvene organe vlasti (vladu i skupštinu),[nedostaje referenca] a uključivala je geografske regione Banat, Bačku i Baranju. Administrativno sedište pokrajine bio je Novi Sad.[nedostaje referenca]

Banat, Bačka i Baranja 1918. godine
Banat, Bačka i Baranja sa granicama određenim na mirovnoj konferenciji
Pokrajine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, do 1922.
 Istorija Vojvodine

 Antičko doba
 Panonija
 Donja Panonija
 Panonija Sekunda
 Panonska dijeceza
 Prefektura Ilirik
 Srednji vek
 Kraljevina Gepida
 Vizantijska Panonija
 Kuverova oblast u Sremu
 Zemlje župana Buta-ula i Bujle
 Vojvodstvo Salana
 Vojvodstvo Glada
 Vojvodstvo Ahtuma
 Vojvodstvo Sermona
 Tema Sirmijum
 Sremska kraljevina Stefana Dragutina
 Gornji Srem Ugrina Čaka
 16. vek
 Srpsko carstvo Jovana Nenada
 Sremsko Vojvodstvo Radoslava Čelnika 
 Osmanski period
 Temišvarski vilajet
 Sremski sandžak
 Segedinski sandžak
 Banatski ustanak
 Lugoški i karansebeški Banat
 Habzburški period
 Vojna krajina
 Tamiški Banat
 Potiski krunski dištrikt
 Velikokikindski privilegovani dištrikt
 Srpska Vojvodina
 Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat
 Bačko-bodroška županija
 Sremska županija
 Torontalska županija
 Tamiška županija
 20. vek
 Banatska Republika
 Banat, Bačka i Baranja
 Srpsko-mađarska republika Baranja-Baja
 Dunavska banovina
 Banat u Drugom svetskom ratu
 Narodnooslobodilačka borba
 SAP Vojvodina
 Autonomna Pokrajina Vojvodina
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Ime uredi

Službeno ime pokrajine, koje je koristila pokrajinska vlada (narodna uprava), bilo je „Banat, Bačka i Baranja“, ali se nezvanično koristio i naziv "Vojvodina".[1][2][3]

Istorija uredi

Posle propasti Austrougarske monarhije oktobra 1918. godine, regione Banat, Bačku i Baranju posela je vojska Kraljevine Srbije. Faktičku upravu nad ovim područjima preuzeli su lokalni vojvođanski Srbi, a na čelu ove uprave nalazio se Srpski Narodni Odbor iz Novog Sada.

25. novembra 1918. godine, sazvana je Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, koja je proglasila prisajedinjenje ovih regiona Kraljevini Srbiji (na skupštini je bilo ukupno 757 delegata, od kojih 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6, Nemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata i 1 Mađar),[4] a 1. decembra 1918. godine, Kraljevina Srbija se ujedinila sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba, da bi formirala Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Velika narodna skupština od 25. novembra nije samo proglasila prisajedinjenje Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji, već je, takođe, donela odluku o formiranju pokrajinske uprave (vlade i skupštine) u ovim regionima. Pokrajinska vlada je zvanično nazvana „Narodna uprava za Banat, Bačku i Baranju“, a za njenog predsednika izabran je dr. Jovan Lalošević, dok je pokrajinska skupština zvanično nazvana „Veliki narodni savet“, za čijeg je predsednika izabran dr. Slavko Miletić.

Iako je vlada u Beogradu prihvatila odluku o prisajedinjenju Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji, ona nije zvanično priznala Narodnu upravu, koja je upravljala ovim područjima sve do 11. marta 1919. godine, kada je održala svoju poslednju sednicu. Vlast Narodne uprave prostirala se ne samo u onim delovima Banata, Bačke i Baranje koji su na mirovnoj konferenciji priznati kao deo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, već u svim delovima ovih regiona, koje je kontrolisala vojska Kraljevine Srbije od novembra 1918. godine, uključujući i delove koji danas pripadaju Rumuniji i Mađarskoj.[5][6]

Iako od 1919. godine Narodna uprava Banata, Bačke i Baranje nije bila aktivna, ova teritorija je zvanično činila jednu od pokrajina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, sve do podele zemlje na oblasti 1922. godine.

Stanovništvo uredi

Iako su Srbi, Bunjevci i drugi Sloveni naseljavali veći deo pokrajine, oni su živeli pomešano sa Rumunima, Mađarima i Nemcima, tako da je etnički sastav ove teritorije bio veoma složen. Posle uspostavljanja konačnih državnih granica na mirovnoj konferenciji, u delovima Banata, Bačke i Baranje koji su priznati kao deo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, živelo je 1.365.596 stanovnika, od kojih 29% Srba, 27,7% Mađara, 23,8% Nemaca, kao i pripadnici drugih naroda.

Ustanove uredi

Veliki Narodni Savet (parlament) pokrajine brojao je 50 članova, od kojih 35 Srba, 8 Bunjevaca, 5 Slovaka, 1 Krašovana i 1 unijatskog sveštenika.

U nadležnosti narodne uprave (vlade) pokrajine nalazili su se sledeći odseci: politički poslovi, unutrašnji poslovi, pravosuđe, prosveta (škola i crkva), finansije, saobraćaj, privreda, prehrana i snabdevanje, socijalne reforme, narodno zdravlje i narodna odbrana.

Zvaničnici uredi

 
Istorijske jugoslovenske zemlje (karta iz 1920.)

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. [1]
  2. [2]
  3. [3]
  4. [4]
  5. Drago Njegovan, Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji, Novi Sad, 2004, strana 259, citat: "Teritorija na kojoj se prostirala ingerencija Narodne uprave određena je demarkacionom linijom na osnovu Beogradskog primirja od 13. novembra 1918."
  6. [5]

Literatura uredi

  1. Drago Njegovan, Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji, Novi Sad, 2004.
  2. Lazo M. Kostić, Srpska Vojvodina i njene manjine, Novi Sad, 1999.
  3. Dimitrije Boarov, Politička istorija Vojvodine, Novi Sad, 2001.
  4. Čedomir Popov - Jelena Popov, Autonomija Vojvodine - srpsko pitanje, Sremski Karlovci, 2000.

Vanjske veze uredi