Azotna kiselina

Azotna kiselina je veoma jaka neorganska kiselina molekulske formule HNO3. To je bezbojna, izuzetno kaustična i otrovna supstanca. Lako isparava, a pri koncentracijama većim od 86% često se naziva pušljiva azotna kiselina. U koncentrovanom obliku izuzetno je jako oksidaciono sredstvo. Prvi ju je sintetisao alhemičar Jabir ibn Hajan oko 9. veka nove ere. Soli ove kiseline nazivaju se nitrati.

Azotna kiselina
Structural formula of nitric acid with assorted dimensions
Ball-and-stick model of nitric acid
Ball-and-stick model of nitric acid
Resonance space-filling model of nitric acid
Resonance space-filling model of nitric acid
IUPAC ime
Identifikacija
CAS registarski broj 7697-37-2 DaY
PubChem[1][2] 944
ChemSpider[3] 919 DaY
UNII 411VRN1TV4 DaY
EINECS broj 231-714-2
UN broj 2031
KEGG[4] D02313
MeSH Nitric+acid
ChEBI 48107
ChEMBL[5] CHEMBL1352 DaY
RTECS registarski broj toksičnosti QU5775000
Gmelin Referenca 1576
3DMet B00068
Jmol-3D slike Slika 1
Slika 2
Svojstva
Molekulska formula HNO3
Molarna masa 63.01 g mol−1
Agregatno stanje bezbojna tečnost
Gustina 1,5129 g cm−3
Tačka topljenja

-42 °C, 231 K, -44 °F

Tačka ključanja

83 °C, 356 K, 181 °F (68% rastvor ključa na 121 °C)

Rastvorljivost u vodi Potpuno se meša
pKa -1,4[6]
Indeks prelamanja (nD) 1,397 (16,5 °C)
Dipolni moment 2,17 ± 0,02 D
Termohemija
Standardna entalpija stvaranja jedinjenja ΔfHo298 −207 kJ·mol−1[7]
Standardna molarna entropija So298 146 J·mol−1·K−1[7]
Opasnost
Podaci o bezbednosti prilikom rukovanja (MSDS) ICSC 0183
PCTL Safety Website
EU-klasifikacija Corrosive C Oksidujući agens O
EU-indeks 007-004-00-1
NFPA 704
0
4
0
OX
R-oznake R8 R35
S-oznake (S1/2) S23 S26 S36 S45
Tačka paljenja Nezapaljiva
Srodna jedinjenja
Drugi anjoni Azotasta kiselina
Drugi katjoni Natrijum nitrat
Kalijum nitrat
Amonijum nitrat
Srodna jedinjenja Azot-pentoksid

 DaY (šta je ovo?)   (verifikuj)

Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje (25 °C, 100 kPa) materijala

Infobox references

Hemijske osobine uredi

Azotna kiselina u vodenom rastvoru u potpunosti disosuje do NO3- anjona i slobodnog protona koji se vezuje sa molekulima vode iz rastvora gradeći hidronijum jon (H3O+).[8][9][10]

Jako je oksidaciono sredstvo. Može da izreaguje čak i sa površinskim slojem plementih metala, zbog čega se koristi u spremanju carske vode, koja može da rastvara zlato i platinu. Na sobnoj temparaturi to je bezbojna tečnost koja lako isparava, pogotovu pri većim koncentracijama, odavajući žuta do crvenih isparenja.

Azotna kiselina gradi veliki broj soli - nitrata - koji su veoma velika i važna grupa jedinjenja. Većina je polarna, te vrlo dobro rastvorna u polarnim rastvaračima, prvenstveno vodi i etanolu. Veze između azota i kiseonika (kako u kiselini tako i u nitratnoj grupi) su sve jednake dužine, sa sp2 hibridizovanim atomom azota, i uglom između veza od 120°, što odgovara planearnom obliku nitratne (nitro) grupe.

Dobijanje uredi

Azotna kiselina se može dobiti mešanjem azot (IV)-oksida sa vodom pri čemu se dobija smeša azotne i azotaste kiseline. Prečišćavanje ove smeše se najčešće vrši destilacijom sa sumpornom kiselinom, koja je higroskopna supstanca, pri čemu se povećava udeo azotne kiseline u rastvoru. Azotna kiselina industrijske jačine varira između 50-68%. U laboratoriji se može dobiti i dejstvom koncentrovane sumporne kiseline (H2SO4) na kalijum nitrat (KNO3), i naknadnom destilacijom na temperaturi ključanja nitratne kiseline (83 °C), pri čemu se izdvaja tzv. crvena pušljiva azotna kiselina (u gasnoj fazi) koju je moguće prevesti u konvencionalnu (belu) azotnu kiselinu. Pritom, u destilacionoj posudi ostaje kristalizovan kalijum hidrogensulfat (KHSO4)

Na industrijskom nivou, dobija se Ostvaldovim procesom, nazvanim po Vilhelmu Ostvaldu, oksidacijom amonijaka.

Upotreba uredi

U laboratoriji, azotna kiselina je veoma važan reagens, dok je njena upotreba u industriji još značajnija. Koristi se u procesima dobijanja eksploziva (kao nitroglicerin, trinitrotoluen), veštačkih đubriva (amonijum nitrat), prečišćavanja metala u metalurgiji kao i u nekim organskim sintezama.

Bela pušljiva azotna kiselina (koja je praktično anhidrirana kiselina, teoretske ili približne jačine) koristi se kao oksidant u raketama na tečno gorivo.

U kontaktu sa kožom izaziva teške hemijske opekotine karakteristične žute boje, koja je proizvod reakcije kiseline sa jednim od proteina u koži - keratinom.

Izvori uredi

  1. Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today 15 (23-24): 1052-7. DOI:10.1016/j.drudis.2010.10.003. PMID 20970519.  edit
  2. Evan E. Bolton, Yanli Wang, Paul A. Thiessen, Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry 4: 217-241. DOI:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  3. Hettne KM, Williams AJ, van Mulligen EM, Kleinjans J, Tkachenko V, Kors JA. (2010). „Automatic vs. manual curation of a multi-source chemical dictionary: the impact on text mining”. J Cheminform 2 (1): 3. DOI:10.1186/1758-2946-2-3. PMID 20331846.  edit
  4. Joanne Wixon, Douglas Kell (2000). „Website Review: The Kyoto Encyclopedia of Genes and Genomes — KEGG”. Yeast 17 (1): 48–55. DOI:10.1002/(SICI)1097-0061(200004)17:1<48::AID-YEA2>3.0.CO;2-H. 
  5. Gaulton A, Bellis LJ, Bento AP, Chambers J, Davies M, Hersey A, Light Y, McGlinchey S, Michalovich D, Al-Lazikani B, Overington JP. (2012). „ChEMBL: a large-scale bioactivity database for drug discovery”. Nucleic Acids Res 40 (Database issue): D1100-7. DOI:10.1093/nar/gkr777. PMID 21948594.  edit
  6. Bell, R. P. (1973), The Proton in Chemistry (2nd izd.), Ithaca, NY: Cornell University Press 
  7. 7,0 7,1 Zumdahl, Steven S. (2009). Chemical Principles 6th Ed.. Houghton Mifflin Company. str. A22. ISBN 978-0-618-94690-7. 
  8. David L. Nelson, Michael M. Cox (2005). Principles of Biochemistry (4th izd.). New York: W. H. Freeman. ISBN 0-7167-4339-6. 
  9. Lide David R., ur. (2006). CRC Handbook of Chemistry and Physics (87th izd.). Boca Raton, FL: CRC Press. 0-8493-0487-3. 
  10. Susan Budavari, ur. (2001). The Merck Index: An Encyclopedia of Chemicals, Drugs, and Biologicals (13th izd.). Merck Publishing. ISBN 0-911910-13-1. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi