Autonomija (grč. αὐτονομία — samozakonje; auto — sam i nomos — zakon) može biti:

  • politička,
  • etnička,
  • kulturna,
  • ekonomska,
  • funkcionalna i/ili verska.

U filozofiji i etici, autonomija je sposobnost uma da bude zakonodavan u pitanjima praktične filozofije, odnosno da se lična volja podvrgava univerzalnom moralnom načelu, čime se eliminišu neravnopravnosti i subjektivizam u moralnom suđenju[1].

U psihologiji ličnosti, odnosi se na samostalnost i nezavisnost individue u svom ponašanju i mišljenju u odnosu na autoritete i svoju širu socijalnu i kulturnu sredinu.

U fiziologiji, autonomni nervni sistem je nezavistan u odnosu na centralni.

U politici, samostalnost upravljanja u okviru jedne države.

Napomene uredi

  1. Delovi članka su preuzeti iz knjige Ivana Vidanovića „Rečnik socijalnog rada“, uz odobrenje autora.