Autohtonost u drevnoj Grčkoj

(Preusmjereno sa Autohton (drevna Grčka))

Autohthoni (starogrčki: αὐτός "sam" i χθών '"zemlja", dakle: αὐτοχθών = "iz same zemlje potekao ili rođen, starosedelac")[1] držani su u staroj Grčkoj za izvorne žitelje određene zemlje nasuprot doseljenicima, kao i za njihove potomke, koji su i sami ostali slobodni od mešanja sa stranim narodima. U grčkoj mitologiji autohtonima su se smatrali smrtnici koji su nastali iz zemlje, stena ili drveća. Ipak, autohtonost se uglavnom ne predstavlja u smislu nastanka čitavog ljudskog roda (čemu najviše nalikuje mit o Deukalionu i Piri), već se uglavnom odnosi na jednu određenu skupinu ljudi; istinski autohtoni ljudi, za razliku od onih koju su samo nikli iz zemlje (γηγενεῖς), zauvek ostaju u zemlji u kojoj su rođeni.[2]

MitologijaUredi

Prema različitim legendama, autohtoni ljudi sreću se u nekoliko oblasti drevne Grčke. U Atici su to bili Amfiktion, Kekrop I, Kranaj, Erihtonije i Perifant. U Beotiji: Ogig, Alalkomen, Sparti, Minijci. Na Peloponezu: Pelazg i njegovi Pelazgi u Arkadiji, Leleg i Lelezi u Lakoniji te Arant u Flijuntu. U Atlantidi autohton je, prema mitu, bio Evenor.

Starogrčki običaj da se legendarni heroji i ljudi drevnog porekla opisuju kao "rođeni iz zemlje" osnažila je koncept autohtonosti. U Tebi su verovali da je rod Spartâ nikao iz izbijenih zmajevih zuba. Frigijske Koribante kreirala je velika majka Reja od drveća na padinama brda, pa su oni bili poznati kao "nastali od drveća" (δενδροφυεῖς). Iz Eshilove tragedije Okovani Prometej vidi se gledište da su primitivni ljudi prvo živeli kao životinje u spiljama i šumama sve dok se uz pomoć bogova i heroja nisu uzdigli do civilizovanog života.[3]

IstoriografijaUredi

Antički mit o autohtonosti odslikava se u istoriografiji kao verovanje pisca ili samog plemena o kome piše da njegovi pripadnici predstavljaju starosedeoce, prve ljude koji naseljavaju zemlju na kojoj žive. Taj se termin prvi put pojavljuje u etnografskim opisima iz 5. veka pne.[4] Prema Herodotu:

"Na Peloponezu stanuje sedam naroda. Od ovih su dva starosedeoci i žive u onim predelima gde su i odvajkada živeli, a to su Arkađani i Kinurijci[5]... To su narodi Libije koje sam mogao da pomenem po imenu. Većina od njih ni onda, a ni danas, neće ni da čuju za persijskog kralja. Hoću još samo da u vezi sa tim krajem sveta napomenem da u njemu žive četiri naroda i, koliko znam, nijedan više; dva od ovih su od davnine stanovnici te zemlje, dok sruga dva nisu: starosedeoci su Libijci, na severu, i Etiopljani, na jugu, dok su Feničani i Heleni došljaci"[6]... Mnogo kasnije Jonci i Dorci proterali su Karce s ostrva, te su oni na taj način došli na kopni; tako otprilike pričaju Krićani o tome šta se desilo sa Karcima. Samo se Karci nikako ne slažu s njima, nego za sebe misle da su starosedeoci na kopnu i da su se oduvek ovako zvali[7]... Mislim da su Kaunijci [u Kariji] starosedeoci na kopnu, dok oni sami za sebe tvrde da su došli s Krete[8]... Budini ne govore istim jezikom i ne žive isto kao Geloni; Budini su starosedeoci i stočari".[9]

U Tukididovoj Istoriji peloponeskog rata nalaze se ovakva zapažanja o autohtonosti:

"Čini se da su se poslije njih [mitskih Kiklopa i Lestrigonaca] prvi na Siciliji naselili Sikanci, a kako sami kažu, i prije njih, jer da su oni urođenici. Kao istina se pronalazi, da su bili Iberani, koje su potisnuli Ligijci od rijeke Sikana u Iberiji".[10]

U jednom fragmentu iz dela Helanika Mitilenjanina kaže se da su "Atinjani, Arkađani, Eginjani i Tebanci starosedeoci".[11] Strabon u svom osvrtu na Homerov etnografski opis Krita kaže da su Kidonijci i Eteokrićani autohtoni žitelji tog ostrva.[12]

Tvrdnje o autohtonosti bile su verovatno raširene po celoj Grčkoj, o čemu kao jedan od tipičnih primera može poslužiti ovaj odlomak iz Pausanijinog Opisa Helade:

"Pričaju da je prvi iskonski žitelj (ἄνδρα αὐτόχθονα) u ovoj oblasti [Flijuntu] bio Arant. Utemeljio je i grad oko brega, koji sve do naših dana nosi Arantovo ime, a nije mnogo daleko od drugog brežuljka, na kome Flijunćani imaju akropolj i svetilište Hebe (Mladosti). Na ovome je mestu Arant tada utemeljio grad i po njemu u starini i oblast i grad poneše ime Arantija. Dok je on bio kralj, Asop, za koga se priča da je bio sin Keluse i Posejdona, otkrio mu je rečni tok koji sadašnji stanovnici po pronalazaču zovu Asopom. Arantov grob je u mestu Keleji gde je, vele, sahranjen i Disaul iz Eleusine".[13]

Atinska autohtonostUredi

Atinjani su u 5. i 4. veku, kad je njihova pomorska država bila na vrhuncu moći, ponosno tvrdili za sebe da su starosedelački narod koji oduvek živi na istom mestu.[14][15] Prema Tukididu, "Atika je doista od davnine živjela bez buna zbog mršave zemlje i nastavali su je uvijek isti ljudi"; za tu tvrdnju i ovo je dosta jak dokaz, što se ostali gradovi zboh seoba nisu jednako povećali, jer su se iz ostale Helade najmoćniji ljudi, istjerani zbog rata ili bune, utjecali k Atenjanima kao na sigurno mjesto; postajući građanima, odmah su još od starine povećali njihov grad mnoštvom ljudi, tako da su Atenjani kasnije osnovali naseobine i u Joniji, jer im Atika nije više bila dosta velika".[16] Otelovljenjem svoje autohtonosti smatrali su Erihtonija i Kekropa I, a kao njeno vanjsko obeležje nosili su zlatne ukosnice u obliku crvčka (τέττιξ),[17] smatrajući da su i sami, kao crvčci, rođeni iz zemlje.[18][19]

Navodna autohtonost Atinjana bila je česta tema na slikanim vazama, u političkoj retorici i na tragičkoj pozornici.[20] U svom govoru Panegirik atinski govornik Isokrat ovim se rečima obratio sunarodnicima:

"Jer nismo se u ovoj zemlji nastanili proteravši druge iz nje niti smo je zatekli nenaseljenu niti smo došli ovamo kao mešavina raznih naroda, nego potičemo od tako plemenite i čiste loze da smo kroz istoriju zadržali istu zemlju koju nam je podarilo naše rođenje, budući da smo potekli od njenog tla i svoj grad možemo nazivati istim imenima koje koristimo za rod najrođeniji; jer jedino mi od svih Helena imamo pravo svoj grad nazivati i dojiljom i ocem i majkom".[21]

U Platonovom dijalogu Meneksen Sokrat ovako objašnjava zašto Atinjani mrze barbare:

"Zato što smo čistokrvni Heleni, neuprljani barbarskom krvlju; jer kod nas nema ni Pelopa ni Kadma ni Egipta ni Danaja ni njima sličnih, koji su barbari po prirodi (φύσει), a Heleni po zakonu (νόμῳ)".[22]

Nije jasno pripadaju li ove ideje samom Platonu, budući da se Meneksen, jedini Platonov dijalog koji se ne bavi filozofijom, često smatrao parodijom, tj. kvazi-patriotskim nadgrobnim govorom za Perikla ili Aspasiju,[23][24] no bez obzira na to, on daje uvid u tadašnje atinske ideje o vlastitoj autohtonosti.

S druge strane, Herodot o atičkoj genealogiji kaže ovo:

"U vreme kad su Pelazgi stanovali u zemlji koja se sad zove Helada i Atinjani su bili Pelazgi i zvali su se tada Kranejci, a za vreme vlade kralja Kekropa zvali su se Kekropidi; kad je zatim preuzeo vlast Erehtej, Atinjani su promenili svoje ime i, po vojskovođi Jonu, sinu Ksutovu, koji je predvodio Atinjane, dobili su ime Jonci".[25]

Osim što odslikava političku ideju o autohtonosti, ovaj koncept, koji se razvio za vreme atinske demokratije, govori i o ranijim periodima tiranske i oligarhijske uprave: svi Atinjani, kao braća zemlje i bez obzira na poreklo, imaju jednak pristup političkoj moći.[26]

ReferenceUredi

  1. Stjepan Senc, Grčko-hrvatski rječnik, 1910, reprint Naprijed, Zagreb, 1991, s.v. αὐτοχθών.
  2. Hornblower & Spawforth 2003, s.v. autochthons.
  3. Aeschylus (1961). Philip Vellacott, trans. and. ur. Prometheus Bound and Other Plays. Harmondsworth: Penguin. ISBN 0140441123. 
  4. Blok, Josine H. (2009). Ueli Dill and Christine Walde Page. ur. "Gentrifying Genealogy: On the Genesis of the Athenian Autochthony Myth." in Antike Mythen: Medien, Transformationen und Konstruktionen. Berlin: Walter de Gruyter. str. 251–74. ISBN 9783110209099. http://books.google.com/booksid=ufmTU599Bf8C&pg=PA252&dq=Arcadians+Athenians+autochthon#v=onepage&q=Arcadians%20Athenians%20autochthon&f=false. 
  5. Herodot, Istorija, VIII, 73, 1 (prev. Milan Arsenić).
  6. Herodot, Istorija, IX, 197, 1 (prev. Milan Arsenić).
  7. Herodot, Istorija, I, 171, 5 (prev. Milan Arsenić).
  8. Herodot, Istorija, I, 172, 1 (prev. Milan Arsenić).
  9. Herodot, Istorija, IV, 109, 1 (prev. Milan Arsenić).
  10. Tukidid, Istorija peloponeskog rata, VI, 2, 2 (prev. Stjepan Telar).
  11. Jacoby, Felix (1961). Die Fragmente Der Griechischen Historiker. [Fragments of the Greek Historians]. Leiden: E. J. Brill. str. 323a, F27. 
  12. Strabon, Geografija, X, 4, 6.
  13. Pausanija, Opis Helade, II, 12, 4 (prev. Ljiljana Vulićević).
  14. Rosivach, Vincent J (1987). "Autochthony and the Athenians". The Classical Quarterly 37 (2): 294–306. doi:10.1017/s0009838800030512. Pristupljeno 26 June 2012. 
  15. Herodot, Istorija, VII, 161,1.
  16. Tukidid, Istorija peloponeskog rata, I, 2, 5I, 2, 6 (prev. Stjepan Telar).
  17. Stjepan Senc, Grčko-hrvatski rječnik, 1910, reprint Naprijed, Zagreb, 1991, s.v. τέττιξ, 2.
  18. Tukidid, Istorija peloponeskog rata, I, 6, 3.
  19. Cowan, Frank. Curious Facts in the History of Insects, Including Spiders and Scorpions. Philadelphia: Lippincott & Co. str. 251. http://archive.org/stream/curiousfactsinhi00cowan/curiousfactsinhi00cowan_djvu.txt. 
  20. Loraux, Nicole. (2000). Selina Stewart, trans. and. ur. "The Benefits of Autochthony." in Born of the Earth: Myth and Politics in Athens. Ithaca: Cornell University Press. str. 13–27. ISBN 0-8014-3419-X. http://books.google.com/books?id=8n0YnsqVWc0C&printsec=frontcover&dq=Born+of+the+earth:+myth+and+politics+in+Athens&hl=en&sa=X&ei=g1HpT7yDIqLm2gWL6cyXAg&ved=0CDQQ6AEwAA#v=onepage&q&f=false. 
  21. Isokrat, Panegirik, 4.24.
  22. Platon, Meneksen, 245d
  23. Holger, Thesleff (2002). Bettina Amden. ur. "Plato and His Public." u: Noctes Atticae: 34 Articles on Greco-Roman Antiquity and Its Nachleben. Köpenhamn: Tusculanum. str. 292. ISBN 87-7289-778-3. 
  24. Waithe, Mary Ellen, ur. (1987). Ancient Women Philosophers, 600 B.C.- 500 A.D.. Dordrecht: M. Nijhoff. str. 76. ISBN 90-247-3348-0. 
  25. Herodot, Istorija, VIII, 44, 2 (prev. Milan Arsenić).
  26. Erskine, Andrew, ur. (2007). "The Myth of Athenian Autochthony." in A Companion to Ancient History. Oxford: Blackwell. str. 158–163. ISBN 1405131500. http://books.google.com/books?id=Eev4Z947Fi8C&printsec=frontcover&dq=A+Companion+to+Ancient+History&hl=en&src=bmrr&sa=X&ei=xVvtT-nGNuLE2wWL28yIAg&ved=0CDUQ6AEwAA#v=onepage&q&f=false. 

LiteraturaUredi

Vanjske vezeUredi