Atentat u Narodnoj skupštini
Atentat u Narodnoj skupštini je naziv za ubojstvo tri poslanika Hrvatske seljačke stranke, uključujući njenog vođu Stjepana Radića koje je 20. lipnja 1928. tokom zasjedanja počinio Puniša Račić, poslanik vladajuće Radikalne stranke.
| Atentat u Narodnoj skupštini 1928. | |
|---|---|
 Snimka atentata | |
| Lokacija | Narodna skupština, Beograd, Kraljevina SHS (danas Srbija) |
| Datum | 20. jun 1928. 11:25 (CET) |
| Meta | poslanici Hrvatske seljačke stranke |
| Vrsta napada | masovno ubistvo/politički motivirani atentat |
| Oružje | pištolj |
| Mrtvih | 3 (2, 1 naknadno preminuo) |
| Ranjenih | 2 |
| Počinitelji | Puniša Račić |
Do atentata je došlo tokom oštre parlamentarne rasprave u kojoj su poslanici vladajuće većine predstavnike opozicije, grupirane oko HSS-a, optuživali za veleizdaju, dok su oni njih zauzvrat optuživali za korupciju. Račić, ali i još nekoliko radikalnih poslanika, su tokom rasprave počeli prijetiti poslanicima HSS-a smrću. Oko 11:25 je Račić te prijetnje ostvario, došavši pred poslanike HSS-a, izvadivši pištolj iz džepa i ispalivši nekoliko hitaca na Stjepana Radića, ali i nekoliko HSS-ovih poslanika koji su pokušali zaštiti svog vođu. Tada su na mjestu ubijeni poslanici Đuro Basariček i Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića. Radić, te poslanici Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni.
Vijest o atentatu je izazvala duboki šok u javnosti tadašnje države, ali i bijes u Hrvatskoj, gdje su u Zagrebu tada organizirane demonstracije, koje su eskalirale u žestoke nerede. Vodstvo HSS-a se 1. augusta sastalo i izjavilo da njeni poslanici više neće odlaziti u "Skupštinu gdje ih se ubija" te izjavilo da više ne smatra legitimnom odluku o stvaranju Kraljevine SHS te umjesto toga traži nove pregovore o zajedničkoj državi Srba i Hrvata. Nekoliko dana kasnije je umro Stjepan Radić, koji je zbog toga stekao status jednog od najvećih mučenika u hrvatskoj povijesti.
Atentat je imao značajne političke posljedice, s obzirom da je u Zagrebu, ali i u Beogradu, dao argumente svim protivnicima Jugoslavije. U Hrvatskoj je zamah dobila struja radikalnih nacionalista koja će poslije postati poznata kao ustaški pokret, dok su u Srbiji atentat i neredi poslužili iznošenju ideja o "amputaciji", odnosno izdvajanju "problematične" Hrvatske, odnosno pretvaranju Kraljevine SHS u Veliku Srbiju. Tadašnja je vlada izgubila veliki dio svog autoriteta, a što je iskoristio kralj Aleksandar kako bi 6. 1. 1929. zaveo šestojanuarsku diktaturu; taj čin će dati podlogu i za brojne teorije zavjere prema kojima su Aleksandar ili beogradska vlada stajali iza krvoprolića.
Puniša Račić, je nedugo nakon atentata uhapšen, te mu je suđeno u maju 1929. godine. Osuđen je na 33 godine i 8 mjeseci zatvora, od kojih je ukupno morao odslužiti 20, što je tada bio najveći mogući broj godina. Ukupno je proveo 13 godina u zatvoru u Požarevcu, a poslednje tri u statusu "slobodnjaka", s pravom na izlaske. Pušten je na slobodu 27. marta 1941, nedugo pred početak drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Za vrijeme drugog svjetskog rata su ga u oktobru 1944. uhvatili partizani, sudili mu na prijekom sudu 21. srpske divizije, te ga osudili na smrt i pogubili.
Literatura uredi
- Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
- Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
- Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.