Ateistički feminizam

Ateistički feminizam (engl. Atheist feminism) je društveni pokret nastao spojem ateizma i feminizma koji u religiji vidi glavni uzrok ugnjetavanja i rodne neravnopravnosti žena i smatra da većina religija ima seksistički i opresivan odnos prema ženama.[1]

Istorija uredi

Ernestina Rouz uredi

 
Ernestina Rouz bila je feministkinja i ateistkinja pre nego što je sam termin „ateistički feminizam“ nastao

Ernestina Rouz, rođena u Poljskoj 13. januara 1810. prva je istoriji poznata feministkinja, koja je ujedno bila i ateistkinja.[2] Njeno otvoreno priznanje da ne veruje u judaizam tokom adolescencije doveli su je u sukob sa njenim ocem, koji je bio rabin.[2] Kako bi je prisilio da se vrati jevrejskoj veri, otac ju je bez njenog pristanka obećao za ženu svom prijatelju Jevreju kada je imala 16 godina.[2] Umesto da iznese svoj slučaj pred jevrejskim sudom (gde je njen otac kao lokalni rabin izricao presudu u ovakvim slučajevima), Rouzova je zastupala sebe na sekularnom sudu i dobila parnicu.[2] Godine 1829. preselila se u Englesku, gde je 1835. osnovala britansku ateističku organizaciju „Udruženje svih staleža i nacija“ (engl. Association of All Classes of All Nations), koja je „tražila ljudska prava za svakoga, bez obzira na pol, stalež, rasu i nacionalnost.“[2] Držala je predavanja u Engleskoj i Americi (gde se preselila u maju 1836), a Samjuel P. Putnam Treći nazvao ju je „jednim od najboljih predavača svog vremena“ koga „nijedan religiozni muškarac nije mogao da nadmaši u debati.“[2]

U zimu 1836. sudija Tomas Hartel, radikal i slobodni mislilac, podneo je akt o svojini udatih žena u saveznoj državi Njujork, kojim bi se utvrdilo na koji način usavršiti građanska i imovinska prava udatih žena i dozvoliti im da poseduju nekretnine koje bi bile uknjižene na njihovo ime. Pošto je čula za ovu rezoluciju, Ernestina Rouz je pokrenula peticiju i počela da traga za što više ljudi koji bi je podržali, a 1838. je poslala kompletnu listu imena zakonodavnom telu države Njujork.[2] Ovo je bila prva peticija koju je pokrenula jedna žena u Njujorku.[2] Ernestina je nastavila da organizuje sve veći broj peticija, koje je potpisivalo sve više ljudi, sve dok „Akt o imovini udatih žena“ (engl. Married Women's Property Act) nije usvojen 1848. Ateistkinje Suzan B. Entoni, Elizabet Kejdi Stanton, Lukresija Mot i Franses Rajt su se takođe zalagale za usvajanje ovog akta.[2] Kada su kasnije Suzan B. Entoni i Elizabet Kejdi Stanton analizirale uticaje koji su doveli do održavanja Konvencije u Seneka Folsu (engl. Seneca Falls Convention), prve konvencije o ženskim pravima koja je održana 1848, navele su tri glavna razloga, a prva dva su bile radikalne ideje Franses Rajt i Ernestine Rouz o religiji i demokratiji, i polazne reforme zakona o imovinskim pravima žena tridesetih i četrdesetih godina 19. veka.

Ernestina se kasnije pridružila grupi slobodnih mislilaca koji su organizovali „Društvo za moralne filantrope“ (engl. Society for Moral Philanthropists), gde je često držala predavanja.[2] Godine 1837. učestvovala je u debati koja je trajala 13 nedelja, tokom koje je govorila o abolicionizmu, pravima žena, jednakom pravu na obrazovanje i građanskim pravima.[2] Godine 1845. prisustvovala je prvoj nacionalnoj konvenciji ateista.[2] Ernestina Rouz je takođe uvela „agitaciju teme ženskog prava glasa“ u Mičigenu 1846.[2] Tokom predavanja u Vusteru (Masačusets) 1851. suprotstavila se pozivanju na Bibliju kada je u pitanju obezbeđivanje ženskih prava, tvrdeći da su građanska prava i slobode žena zasnovana na „zakonima humanosti“ i da ženama, s ozbirom na to, ne treba pisani autoritet Pavla i Mojsija, jer „naši zakoni i naši zahtevi prethode“ njihovim.[2]

Septembra 1853. prisustvovala je konvenciji o pravima žena u Njujorku i govorila je na biblijskoj konvenciji u Hartfordu 1854.[2] U martu iste godine, krenula je na govorničku turneju u Vašington sa Suzan B. Entoni.[2] Suzan B. Entoni je ugovorila sve susrete, dok je Ernestina Rouz bila zadužena za govorenje; nakon uspeha ove turneje Suzan B. Entoni je krenula na svoju prvu samostalnu govorničku turneju.[2]

Kasnije, u oktobru 1854. Ernestina Rouz je izabrana za predsednicu „Nacionalne konvencije za ženska prava“ (engl. National Women's Rights Convention) u Filadelfiji, uprkos zamerkama da nije prikladno da bude na toj poziciji zbog svojih ateističkih stavova.[2] Suzan B. Entoni ju je podržala u ovoj borbi, rekavši da pripadnost bilo kojoj religiji - i pripadnost nijednoj - treba da imaju jednaka prava na tom događaju.[2] Godine 1856. govorila je na sedmoj Nacionalnoj konvenciji za ženska prava i tom prilikom je izjavila sledeće: „Kada vam ministar traži novac za misionarske svrhe, recite mu da postoje važnije i plemenitije misije koje treba ostvariti kod kuće. Kada bude tražio za koledže koji će obrazovati ministre, recite mu da mora da obrazuje žene... kako bi mogle da nađu neko korisno zaposlenje.“[3]

Ponovo je govorila u Olbaniju na „Državnoj konvenciji za ženska prava“ (početkom februara 1861, poslednjoj koja je održana sve do kraja Građanskog rata.[2] 14. maja 1863. govorila je zajedno sa Elizabet Kejdi Stanton, Suzan B. Entoni, Lusi Stoun i Antonetom Blekvel kada se prva „Ženska lojalna nacionalna liga“ (engl. Women's Loyal National League) sastala kako bi zahtevala ženska prava i podržala vladu u Građanskom ratu ukoliko je u pitanju „rat za slobodu.“[2]

Prisustvovala je sastanku „Američkog udruženja za jednaka prava“ (engl. American Equal Rights Association), tokom koga je došlo do raskola, a zatim se 15. maja 1869. pridružila Elizabet Kejdi Stanton, Suzan B. Entoni i Lusi Stoun u osnivanju „Nacionalnog udruženja za žensko pravo glasa“ (engl. National Woman Suffrage Association).[2] Umrla je u Brajtonu (Engleska) 4. avgusta 1892. u osamdeset drugoj godini života.[2]

Elizabet Kejdi Stanton i Matilda Džozlin Gejdž uredi

 
Elizabet Kejdi Stanton
 
Matilda Džozlin Gejdž

Najprominentnije ličnosti koje su se javno zalagale i za feminizam i za ateizam krajem 19. veka bile su Elizabet Kejdi Stanton i Matilda Džozlin Gejdž.[4][5] Godine 1885. Elizabet je napisala esej pod nazivom „Da li su žene imale korist od hrišćanstva?“ (engl. Has Christianity Benefited Woman?) u kome je govorila o tome da je religija u stvari naštetila ženskim pravima navodeći sledeće: „Sve religije do sada učile su nas o vođstvu i superiornosti muškaraca i inferiornosti i potčinjenosti žena. Kakvo god bi novo dostojanstvo, čast i samopoštovanje promenljive teologije donele muškarcu, uvek bi u isto vreme ženama donosile neki novi oblik poniženja.“[6] Godine 1893. Matilda Džozlin Gejdž napisala je svoje najpoznatije delo „Žena, crkva i država“, koja je bila jedna od prvih knjiga koja je došla do zaključka da je hrišćanstvo glavna prepreka napretku žena i civilizacije uopšte.[5] Godine 1895. Elizabet Kejdi Stanton napisala je „Žensku Bibliju“, a tri godine kasnije objavila je još jedno prerađeno izdanje, u kome je kritikovala religiju navodeći da "Biblija u svom učenju degradira ženu od Postanja do Otkrovenja.“[7][8] Stantonova je umrla 1902. godine, a nakon što su se žene u Sjedinjenim Američkim Državama 1920. izborile za pravo glasa, feministički pokreti su bili prilično neaktivni sve do šezdesetih godina 20. veka.

Sadašnjost uredi

Ateistička feministkinja En Nikol Gejlor osnovala je 1976. „Fondaciju za oslobođenje od religije“ (engl. Freedom From Religion Foundation) sa svojom ćerkom Eni Lori Gejlor.[9] Eni Lori Gejlor bila je urednica časopisa „Slobodne misli danas“ (engl. Freethought Today) od 1984. do 2009. kada je postala izvršna urednica.[9] Godine 1981. objavila je knjigu „Nevolja za žene: Biblija mi je tako rekla“ (engl. Woe To The Women: The Bible Tells Me So), a kasnije su štampana još tri izdanja. Gejlorova u ovom delu otkriva seksizam prisutan u Bibliji i diskutuje o njemu.[10] Godine 1997. objavila je knjigu „Žene bez sujeverja: Bez bogova i gospodara“ (engl. Women Without Superstition: No Gods, No Masters), koja predstavlja prvu kolekciju sabranih spisa o istorijskim i savremenim ženama slobodnim misliocima.[11] Takođe je napisala nekoliko članaka o šteti koju je religija nanela ženama.[12]

Druge značajne savremene ateističke feministkinje su Ajan Hirsi Ali,[13] Ofelija Benson,[14][15] Amanda Markot,[16][17] i Taslima Nasrin.[18]

Od 18. do 20. maja 2012. održana je prva konferencija „Žene u sekularizmu“ (engl. Women in Secularism) u Arlingtonu (Virdžinija),[19] a 28. juna iste godine osnovana je organizacija „Sekularne žene“ (engl. Secular Woman), prva nacionalna organizacija čiji je fokus na ženama koje nisu religiozne i čija je misija da proširi njihove reči, prisustvo i uticaj.

U avgustu 2012. Dženifer Makrajt osnovala je pokret unutar ateizma poznat pod nazivom „Ateizam plus“ (engl. Atheism Plus) čiji je cilj da „skepticizam bude prisutan pri preispitivanju svega, uključujući društvene probleme kao što su seksizam, rasizam, politika, siromaštvo i kriminal.“[20][21]

Izvori uredi

  1. „Does God Hate Women?”. New Statesman. Pristupljeno 26. 7. 2010. 
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 2,21 2,22 American Atheists | Ernestine Rose: A Troublesome Female Arhivirano 2012-03-09 na Wayback Machine-u. Atheists.org. Retrieved on 2010-11-25.
  3. Campbell 1993: str. 365
  4. 2000 Years of Disbelief: Famous People With the Courage to Doubt (9781573920674): James A. Haught: Books. Amazon.com. Retrieved on 2010-11-25.
  5. 5,0 5,1 Women, Church and State Index. Ftp.fortunaty.net. Retrieved on 2010-11-25.
  6. Emory Women Writers Resource Project : Has Christianity Benefited Woman? an electronic edition : Essay 0 Arhivirano 2010-07-29 na Wayback Machine-u. Womenwriters.library.emory.edu. Retrieved on 2010-11-25.
  7. Stanton, Elizabeth Cady (January 2003). The Woman's Bible: A Classic Feminist Perspective. Courier Dover Publications. ISBN 978-0-486-42491-0. 
  8. The Woman's Bible Index. Sacred-texts.com. Retrieved on 2010-11-25.
  9. 9,0 9,1 Getting Acquainted - About FFRF - Freedom From Religion Foundation
  10. Gaylor, Annie Laurie (1. 7. 1981.), Woe To The Women: The Bible Tells Me So, FFRF Inc.  Retrieved on 2010-11-25.
  11. Getting Acquainted - About FFRF. Ffrf.org. Retrieved on 2010-11-25.
  12. Annie Laurie Gaylor's online writings Arhivirano 2010-12-10 na Wayback Machine-u. Ffrf.org. Retrieved on 2010-11-25.
  13. „Tikkun Magazine – Ayaan Hirsi Ali—An Islamic Feminist Leaves Islam”. Tikkun.org. Arhivirano iz originala na datum 2013-04-15. Pristupljeno 26. 7. 2010. 
  14. „Does God Hate Women”. Does God Hate Women. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-03. Pristupljeno 26. 7. 2010. 
  15. „Does God Hate Women? (9780826498267): Ophelia Benson, Jeremy Stangroom: Books”. Amazon.com. ASIN 0826498264. 
  16. pandagon.net. pandagon.net. Retrieved on 2010-11-25.
  17. Pandagon :: Feminist atheism :: January :: 2008 Arhivirano 2011-07-21 na Wayback Machine-u. Pandagon.blogsome.com. Retrieved on 2010-11-25.
  18. No Country for Women » Humanism, Secularism, Feminism
  19. „Women in Secularism: 2012 conference in Washington, DC”. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-30. Pristupljeno 2016-06-20. 
  20. Blag Hag » Atheism, feminism, geekery
  21. Atheism Plus

Literatura uredi