Wikipedija

Arvo Pärt

Arvo Pärt (estonski izgovor: [ˈɑrʋo ˈpært]; Paide, 11. rujna 1935.), estonski kompozitor postmodernističke klasične i duhovne glazbe. Pärt stilski pripada minimalizmu, a glavna odlika njegovog opusa je specifična kompozicijska tehnika tintinnabuli, koju je sam osmislio. Njegova je glazba djelomično inspirirana gregorijanskim koralima. Među njegova najpoznatija djela spadaju Fratres (1977.), Spiegel im Spiegel (1978.) i Für Alina (1976.). Od 2011. do 2018., Pärt je bio najizvođeniji živući kompozitor, a 2019. godine zauzeo je drugo mjesto, iza Johna Williamsa. Centar Arva Pärta otvoren je u Laulasmi 2018. godine u čast kompozitora.

Arvo Pärt
postmodernizam (minimalizam)
Biografske informacije
Rođenje11. rujna 1935.
Estonija Paide, Estonija
DržavljanstvoEstonija estonsko
Austrija austrijsko
SupružnikNora Pärt
Profesionalne informacije
ObrazovanjeEstonska muzička i tetarska akademija
Zanimanjekompozitor
Znamenita djela
Nagrade

Biografija uredi

 
Arvo i Nora Pärt, 2012. godina.

Arvo Pärt rođen je 1935. godine u Paideu, ali je odrastao u Rakvereu na sjeveru Estonije s majkom i očuhom.[1] Kako je klavir u obiteljskoj kući bio pokvaren - srednje dionice nisu bile funkcionalne - mladi je Pärt počeo eksperimentirati s donjim i gornjim dionicama klavira.[2] Sa sedam godina upisao je glazbenu školu u Rakvereu, a već je u osnovnoj školi počeo raditi vlastite kompozicije. Prvu ozbiljnu kompoziciju napisao je dok je bio u srednjoj glazbenoj školu u Tallinnu, ali je ubrzo morao napustiti školu kako bi odslužio vojni rok; u vojsci je svirao obou.[3] Nakon vojnog roka upisuje Tallinnski konzervatorij gdje studira u klasi Heina Ellera,[4] koji je pohvalio lakoću njegovih kompozicijskih vještina.[5] Tokom 1950-ih također je komponirao svoje prvo vokalno djelo, kantatu Meie aed (sh. Naš vrt) za dječji zbor i orkestar. Diplomirao je 1963. godine.

Za vrijeme studija, Pärt je komponirao glazbu za film i teatar, a od 1957. do 1967. godine radio je kao producent za Eesti Rahvusringhääling, estonski državni radio. Njegov Nekrolog iz 1960. godine postao je prva dodekafonska kompozicija u Estoniji,[6] ali je naišla na kritike režimskog kompozitora Tihona Hrenjikova, koji je optužio Pärta za korištenje stranih utjecaja zbog primjene serijalne tehnike u toj kompoziciji. Međutim, samo devet mjeseci kasnije dobio je prvu nagradu Unije kompozitora, što je ilustriralo nemogućnost sovjetskih vlasti da jasno odrede kakva je glazba bila režimski prikladna.[7] Njegovo prvo potpuno sakralno djelo, Credo iz 1968. godine, bilo je prekretnica u njegovom životu i karijeri: na osobnom nivou, Pärt je upao u kreativnu krizu te je odbacio tehnike koje je koristio ranije, dok je na profesionalnom nivou sakralna priroda djela dovela do njegovog neslužbenog cenzuriranja. Sljedećih je osam godina komponirao jako malo, posvetivši se studiranju srednjovjekovne i renesansne glazbe kako bi pronašao nove načine izražavanja. Godine 1972. preobratio se iz luteranizma na pravoslavlje nakon što se vjenčao za svoju drugu suprugu, Noru.[8][9]

Arvo Pärt vratio se kao kompozitor na scenu 1976. godine s novim, postmodernističkim stilom znanim kao tintinnabuli;[9] od tada se njegova glazba uglavnom povezuje uz minimalizam.[10] Njegova najpoznatija i najhvaljenija djela, poput kompozicija Cantus in Memoriam Benjamin Britten, Fratres, Für Alina, Tabula Rasa i Spiegel im Spiegel, nastala su u ovom i narednom periodu njegove karijere. Godine 1980., uspio je, nakon dugogodišnje borbe sa sovjetskim vlastima, napustiti zemlju sa suprugom i njihovom dvojicom sinova. Isprva je živio u Beču, gdje je uzeo austrijsko državljanstvo, ali se 1981. godine preselio u Berlin.[11][12][13][14]

Njegova glazba, iako sakralna, bila je izrazito popularna te je njegov minimalizam utjecao i na druge kompozitore, poput Amerikanca Stevea Reicha, koji ga je opisao kao hrabrog i talentiranog čovjeka.[15] Njegovoj popularizaciji na Zapadu doprinio je Manfred Eicher, koji je od 1984. godine snimio nekoliko njegovih kompozicija i predstavio ih zapadnoj publici. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Pärt je postao jedan od najpopularnijih i najznačajnijih živućih kompozitora te je često izvođen diljem svijeta. Povodom Velikog jubileja u Rimu 2000. godine, napisao je vokalno-instrumentalno djelo Cecilia, vergine romana, koje je praizvedeno u Rimu u sklopu velike svečanosti. Otprilike u istom periodu vratio se u Estoniju te je neko vrijeme živio na relaciji Berlin-Tallinn.[16][4] Krajem 2011. godine, papa Benedikt XVI. imenovao ga je članom Papinskog vijeća za kulturu.[17]

Trenutno živi s obitelji u Laulasmi, nekih 35 kilometara od Tallinna,[18] gdje su 2018. godine utemeljili i Centar Arva Pärta. Od 2011. do 2018. godine, Pärt je bio najizvođeniji živući kompozitor u svijetu, a od 2019. godine nadalje bio je drugi najizvođeniji, iza Johna Williamsa.[19]

Opus uredi

Glavni članak: Lista kompozicija Arva Pärta

Pärtov opus u pravilu se dijeli na dvije faze. U prvoj, ranoj fazi, Pärt je slijedio put "klasičnog" modernističkog kompozitora. Skladao je djela pod utjecajem neoklasicističke tradicije ruskih velikana Dmitrija Šostakoviča i Sergeja Prokofjeva, te mađarskog kompozitora Béla Bartóka. Također je pisao djela pod utjecajem dodekafonske tehnike Arnolda Schönberga, ali i serijalne tehnike Oliviera Messiaena. Međutim, ovo ne samo da je izazvalo bijes sovjetskog režima, već je za Pärta bio kreativni promašaj, s obzirom na činjenicu da su svi ti stilovi za njega bili slijepa ulica. Nakon što su sovjetski cenzori zabranili njegova rana djela, Pärt je upao u jedan od nekolicine perioda kreativne šutnje, kada se posvetio proučavanju srednjovjekovne i renesansne sakralne glazbe.[4] U kontekstu ovoga, njegov je biograf, Paul Hillier, napisao kako je Pärt upao u takav očaj da se pisanje samo jedne note učinilo nemogućim i potpuno besmislenim.[20]

Njegov Credo iz 1968. godine bilo je prijelazno djelo u nekom smislu, s obzirom da je u primjeni avangardnih tehnika odudaralo od ranih atonalnih djela, ali i kasnijih tintinnabula. Inspiriran sakralnom glazbom koju je proučavao, u Credu je koristio različite stilove kako bi izrazio snagu svoje vjere u Boga, što je u skladu s naslovom same kompozicije. Iako je djelo kombiniralo avangardu i konstruktivizam, sovjetski su ga cenzori zabranili zbog religijskog konteksta.[21] Prijelazno djelo mu je i Treća simfonija iz 1971. godine, inspirirana ranom europskom polifonijom, a nakon koje se potpuno posvetio staroj glazbi, posebice gregorijanskim koralima i polifoniji renesansne glazbe u Europi.

Ono što je proizašlo iz ovoga bio je jedan potpuno novi Pärt, odnosno Pärt čija je glazba bila radikalno drugačija. Primjeri novog stila su Fratres, Cantus in Memoriam Benjamin Britten i Tabula Rasa,[4] a sam Pärt opisao ga je terminom "tintinnabuli", kao zvuk zvona koja zvone. Njegova kompozicija Spiegel im Spiegel iz 1978. godine izrazito je popularan primjer ove tehnike, korišten u nizu filmova. Ovu glazbu karakteriziraju jako jednostavne harmonije, često uz samo jednu notu ili akorde, koji čine osnovu zapadne harmonije. Time se postiže zvuk koji podsjeća na zvuk zvona. Djela su također ritmički jako jednostavna i ne mijenjaju tempo. Također je znakovito kako su ova djela mahom sakralna po prirodi, iako rijetko na estonskom jeziku; Pärt uglavnom preferira latinski ili starocrkvenoslavenski jezik. Veća sakralna djela iz njegovog drugog perioda uključuju kompozicije Berliner Messe, Passio i Te Deum.[22] Međutim, Pärt nije bio potpuno jednosmjeran kompozitor, tako da njegova kasnija djela uključuju i druge vrste kompozicija, poput one Für Lennart, napisane u čast bivšeg estonskog predsjednika Lennarta Merija i izvedena na njegovom sprovodu.

Reference uredi

  1. ↑ „Sounds emanating love – the story of Arvo Pärt”. EstonianWorld.com. 11 September 2015. Pristupljeno 22 August 2017. 
  2. ↑ „Arvo Pärt”. Sinfini Music. Arhivirano iz originala na datum 4 September 2013. 
  3. ↑ „Arvo Pärt – Biography & History”. AllMusic. Pristupljeno 24 October 2017. 
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 „Program Notes”. Playbill (New York City Ballet). January 2008. 
  5. ↑ Hillier, P. (1997). Arvo Pärt. str. 27. 
  6. ↑ Allison, John (12 December 2014). „Arvo Pärt interview: 'music says what I need to say'”. The Daily Telegraph. Arhivirano iz originala na datum 12 January 2022. Pristupljeno 23 August 2017. 
  7. ↑ Misiunas, Romuald J.; Rein, Taagepera (1983). The Baltic States, Years of Dependence, 1940–1980. University of California Press. str. 170. ISBN 978-0-520-04625-2. 
  8. ↑ Robin, William (18 May 2014). „His Music, Entwined With His Faith”. The New York Times. Pristupljeno 15 December 2019. 
  9. ↑ 9,0 9,1 „Arvo Pärt Biography”. Arvo Pärt Centre. Pristupljeno 15 December 2019. 
  10. ↑ For example, in an essay by Christopher Norris called "Post-modernism: a guide for the perplexed," found in Gary K. Browning, Abigail Halcli, Frank Webster, Understanding Contemporary Society: Theories of the Present, 2000.
  11. ↑ „Radio :: SWR2”. SWR.de. Arhivirano iz originala na datum 23 August 2017. Pristupljeno 25 September 2014. 
  12. ↑ Hillier, P. (1997). Arvo Pärt. str. 33. 
  13. ↑ „Arvo Pärt Special 1: How Sacred Music Scooped an Interview”. Pristupljeno 25 September 2014. 
  14. ↑ Bohlman, P.. The Music of European Nationalism: Cultural Identity and Modern History. str. 75. 
  15. ↑ Hodgkinson, Will. "The Reich stuff". The Guardian, 2 January 2004. Retrieved, 18 February 2011.
  16. ↑ „Radio :: SWR2”. SWR.de. Arhivirano iz originala na datum 23 August 2017. Pristupljeno 25 September 2014. 
  17. ↑ „Nomina di Membris del Pontifico Consiglio Della Cultura” [Appointment of Members of the Pontifical Council for Culture] (Italian). Arhivirano iz originala na datum 7 November 2012. Pristupljeno 9 February 2021. 
  18. ↑ Clements, Andrew (19 April 2018). „Arvo Pärt: The Symphonies review – the Parts that make the whole”. The Guardian. Pristupljeno 21 October 2018. 
  19. ↑ „Arvo Pärt was the world's second most performed living composer in 2019”. Estonian world. 7 January 2020. Pristupljeno 10 March 2020. 
  20. ↑ P. Hillier, Arvo Pärt, 1997, p. 64.
  21. ↑ Medić, Ivana (2010). „I Believe… in What? Arvo Pärt's and Alfred Schnittke's Polystylistic Credos” (en). Slavonica 16 (2): 96–111. DOI:10.1179/136174210X12814458213727. ISSN 1361-7427. 
  22. ↑ „Litany”. arvopart.ee. Pristupljeno 18 July 2020. 

Literatura uredi

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Arvo_Pärt&oldid=41677189