Ariston s Keosa
Ariston s Keosa (starogrčki: Ἀρίστων ὁ Κεῖος; fl. oko 225. pne.) bio je peripatetički filozof rodom iz grada Julide na otoku Keosu.[1]
Ariston je bio učenik Likona iz Troade,[2] koji je oko 269. pne. naslijedio Stratona iz Lampsaka na mjestu voditelja peripatetičke škole. Nakon Likonove smrti (oko 225. pne.) Ariston ga je vjerojatno naslijedio na mjestu voditelja škole. Iako je Ariston, prema Ciceronu,[3] bio čovjek od ukusa i elegancije, nedostajalo mu je dostojanstva i energije, što je spriječilo da njegovi spisi steknu popularnost koju su inače zaslužili. To je možda bio jedan od uzroka njihovog zanemarivanja i gubitka.[1]
Sudeći prema oskudnim fragmentima koji su sačuvani, čini se da su njegova filozofska stajališta prilično pomno slijedila poglede njegovog učitelja Likoma. Diogen Laertije,[4] nakon nabrajanja djela Aristona s Hiosa, kaže da su Panetije i Sosikrat sva ta djela, osim pisama, pripisivali Aristonu s Keosa. Je li ovo pripisivanje točno ne možemo utvrditi. U svakom slučaju, jedno od tih djela, Razgovori o ljubavi (Ἐρωτικαὶ διατριβαί), Atenej na više mjesta pripisuje Aristonu s Keosa.[5] Jedno Aristonovo djelo koje nije spomenuo Diogen Laertije nosilo je naslov Likon (Λύκων)[6] u znak zahvalnosti svom učitelju. Postoje i dva epigrama u Grčkoj antologiji koji se obično pripisuju Aristnu s Keosa, premda nema dokaza o njihovom točnom autorstvu.[1]
Reference uredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Smith 1867, s.v. Ariston (11)
- ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, V, 70, 74.
- ↑ Ciceron, De finibus, V, 5.
- ↑ Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 163.
- ↑ Atenej, Gozba sofista, X, 419; XIII, 563; XV, 674.
- ↑ Plutarh, De auditu, 1.
Literatura uredi
- Smith, William (1867), „Ariston (11)”, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston