Arhitektura historicizma u Bosni i Hercegovini
Arhitektura historicizma u Bosni i Hercegovini pripada kraju XIX vijeka, kada se Bosna i Hercegovina našla pod protektoratom Austro-Ugarske. Dominantna struja u evropskoj arhitekturi toga vremena je historicizam.
Ideja romantičarskog pokreta o povezanosti arhitekture sa istorijskim stilovima, koje arhitekt bira prema sklonosti, uz principe novonastalog urbanizma, našle su pristalice u svim evropskim zemljama. U svojoj suštini ove ideje nisu bile kompatabilne sa onim što je ranije stvarano. Sve što je tada bilo aktuelno u Evropi na umjetničkom i arhitektonskom planu primijenjivano je u Bosni i Hercegovini i prvenstveno u Sarajevu. Dolaskom Austro-Ugarske, Sarajevo (zajedno sa ostalim gradovima) se počelo transformisati i postojati evropski grad, sa svim njegovim kvalitetima i manama.[1]
U četrdeset godina vladavine, vlasti Habsburške monarhije nekoliko su puta mijenjale svoju politiku prema Bosni i Hercegovini ali Sarajevo je uvijek bio grad kojemu je Monarhija poklanjala neproporcionalno mnogo pažnje. Iako su vlasti svoj pristup Sarajevu definirale prema širim politikama, uvijek su ga tretirale kao prvi grad u zemlji i željele su od njega napraviti blistavi primjer uspjeha habsburške uprave utemeljenog na zapadnjačkim modelima i bečkim uzorima.[2] Intenzivna gradnja imala je i svoj odgovarajući termin, Der Stadtebau – gradogradnja. Najznačajniji dio bosanskohercegovačke arhitektonske produkcije izveden je u stilovima:
- neoromanizma
- neogotike,
- neorenesanse,
- neobaroka i
- neoromantizma[3]
Poseban naglasak bio je na neorenesansnoj stilskoj orijentaciji, koja je za novu državnu upravu značila oličenje vlastitih kulturno-političkih ambicija te će se u pravilu primjenjivati za javne objekte državnog značaja.
Javne zgrade Uredi
Administrativne zgrade nacionalne vrijednosti, monumentalne su strukture u arhitekturi istoricizma. Reprezentativni objekti:
- Zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, (Palata Zemaljske vlade 1), prema projektu Josipa Vancaša, sa tipičnim odlikama renesansne firentinske palate,
- Zgrada željeznice u Sarajevu, (Palata Zemaljske vlade 2), prema projektu Josipa Vancaša
- Zgrada Kantona Sarajevo, Palata Zemaljske vlade 3, prema projektu Josipa Vancaša
- Stara željeznička stanica u Banjoj Luci, u stilu neorenesanse, nepoznatog autora
- Zgrada Narodnog pozorišta Sarajevo, Zgrada Društvenog doma,
- Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu iz 1911. godine, po projektu Karla Paržika
- Muzička škola u Travniku
- Školske zgrade u Gimnazijskoj ulici u Sarajevu
- Ženska gimnazija Sarajevo
Sakralni objekti Uredi
Obzirom da joj po Berlinskom ugovoru, osim političke, pripalo pravo i na crkvenu vlast, Austro-ugarska već u prvim godinama svoje okupacije želi preurediti vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, u prvom redu katoličku Crkvu, što se od nje, kao katoličke sile i očekivalo. Time sakralno graditeljstvo u austrougarskom periodu u BiH dolazi do svog punog izražaja. Objekti katoličke crkve imaju neogotičke, neobarokne, i prvenstveno neorenesansne oznake te kao takvi, smatraju se najreprezentativnijima u okviru historicizma, jer trebaju naglasiti novi, povlašteni položaj Crkve koji dobiva s novom upravom.
Sakralna austrougarska arhitektura u Bosni i Hercegovini najviše je vezana je uz ime i djelovanje Josipa Vancaša. U svojim projektima iskazuje izuzetnu svestranost i razumijevanje za različite vjerske i kulturne tradicije kojima grad obiluje. Kod njega se mogu susresti sve stilske pojave od historicizma, preko secesije sve do bosanskog sloga. Vancaš je nastojao da se idejno i u praksi bosanski slog definira kao izraz posebnosti ovog podneblja.
- Franjevačka crkva sv. Ante Padovanskog u Sarajevu, u neogotičkom stilu,[4],
- Crkva Kraljice Sv. krunice u Sarajevu u neobaroknom stilu,
- Crkva presvetog Trojstva u Sarajevu, u neoromaničkom stilu[5]
- Crkva sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu sa Nadbiskupskim sjemeništem, u neorenesansi[2]
- Crkva Uznesenja Marijina na Stupu u Ilidži, u stili neoromanike[6]
- Dvor Zvorničko-tuzlanske eparhije u Tuzli[7]
- Crkva svetog Ilije (Zenica), izgrađena je u periodu 1908–1910. god, je u osnovnim masama zadržala karakter neoromaničke građevine, ali je Vancaš upotrebom dekoracija, fasadama dao secesijski iskaz[8]
- Crkva sv. Mihovila u Varešu u stilu neoromanike[9]
- Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci u stilu neorenesanse[10]
- Franjevački samostan u Konjicu, je građen u etapama u periodu 1895-1919. god, projektant Josip Vancaš
- Stara crkva svetog Franje Asiškog u Zoviku kod Brčkog
U periodu 1882. – 1921. godine, izgrađene su i crkve u slijedećim naseljima:
Brčkom (1884–1885); Brestovskom, Bijeljini i Gradačcu (1886); Modriči (1887.), Žepči (1889.), Tuzli (1893.), Domaljevcu (1892–1894.), Komušini (1893.); Gornjem Vakufu, Gučoj Gori i Podhumu (1894.); Šivši (1895.), Kiseljaku (1895.-1897.), Brajkovićima (1894.-1897.), Pećniku (1896–1899.), Banbrdu (1899.), Vitezu (1900.), Plehanu (1898–1902.), Lukavcu (1907.), Bosanskom Brodu i Doboju (1909.), Podmilačju i Tešnju (1910.); Svilaju, Vidovicama, Morančanima, Odžaku, i Olovu (1911.); Konjicu (1912.), Crkvici (1913.), Maglaju (1919.); Mećniku, Uzdolu i Novom Selu (1921.)[11]
Stambeni objekti Uredi
Neorenesansa je bila prikladna da označi reprezentativnost stambenih palača.
- Zgrada Marijin Dvora je vrhunac ove arhitekture.[12].[1]
- Kompleks vila iz austrougarskog perioda u Petrakijinoj ulici u Sarajevu[13]
- Palata Danijela Saloma u Sarajevu.[1]
- Stambeno – poslovna palata u ulici Fra Grge Martića u Sarajevu, u stilu neobaroka
- Stambena palata u ulici Maršala Tita u Sarajevu, u stilu neorenesanse, projektant Josip Vancaš
- Stambena zgrada u Mis Irbinoj ulici u Sarajevu, u stilu neorenesanse, projektant Josip Vancaš
- Vila Stefanija u Sarajevu[14]
- Neboder Željezničko-stambene zadruge u Sarajevu[15]
- Ulice Kralja Petra I i Mladena Stojanovića u Banjoj Luci[16]
Literatura Uredi
- Jela Božić, -Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave, doktorska disertacija, Sarajevo, 1989.
- N. Kurto, Sarajevo 1492-1992, Oko, Sarajevo.
- Branka Dimitrijević - Arhitekt Karl Paržik - doktorska disertacija. Sarajevo: Arhitektonski fakultet sveučilišta u Zagrebu, 1989.
Reference Uredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 „Borislav Spasojević: Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu-”. RABIC Sarajevo, 1999. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ 2,0 2,1 „Ana Barić CRKVA SVETIH ĆIRILA I METODA U SARAJEVU, DJELO JOSIPA VANCAŠA”. SVEUČILIŠTE U ZAGREBBU FILOZOFSKI FAKULTET -ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI Zagreb 2014. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ „Nedžad Kurto: ARHITEKTURA BIH- Razvoj bosanskog stila”. Kulturno naslijeđe, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ „Crkva svetog Ante u Sarajevu”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ Andrea Baotić - Historicizam u arhitekturi na primjeru katoličkih sakralnih objekata u Sarajevu, 1878.-1918., „Međunarodna konferencija Bosna i Hercegovina u okviru AustroUgarske 1878.-1918. održana u Sarajevu, 30.-31.3.2009.”, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2011.
- ↑ „Crkva Uznesenja Marijina na Stupu”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 24. 9. 2017.
- ↑ „Dvor zvorničko-tuzlanske eparhije”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 9. 2018.
- ↑ „Crkva svetog Ilije”. kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.
- ↑ „Župna crkva u Varešu”. kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.
- ↑ Samostan u Kraljevoj Sutjesci
- ↑ „Crkva prečistog srca Marijina”. kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.
- ↑ „Marijin dvor”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 9. 2016.
- ↑ „Vile u Petrakijinoj ulici u Sarajevu”. kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.
- ↑ „Vila Stefanija u Sarajevu”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 9. 2018.
- ↑ „Neboder Željezničarsko-štedne zadruge u Sarajevu”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 9. 2018.[mrtav link]
- ↑ „Ambijentalna cjelina dijelova ulica Kralja Petra I Karađorđevića i Mladena Stojanovića”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 9. 2019.[mrtav link]
