Otvori glavni meni

Argument (latinski: argumentum) naziv je za kratak sažetak književnog dela. Nalazi se na početku mnogih antičkih komedija i tragedija, kao i u renesansnoj drami i komediji dell'arte.[1]

U antičkoj drami ovi su sažeci često u formi akrostiha, posebno kod Plauta. No nisu ih napisali sami autori komada, nego su ih dodali kasniji gramatičari u doba Rimskog carstva. Kratki stihovani sadržaji ispred Terencijevih komedija zovu se u rukopisima periohe (periochae, grčki: περιοχαί), i za njih se zna da ih je sastavio Gaj Sulpicije Apolinar iz Kartagine, učeni gramatičar i istoričar književnosti iz 2. veka nove ere. Kratki sažeci grčkih tragedija i komedija, koji osim sažetka daju i druge informacije o određenom komadu, poznatiji su pod nazivom "hipoteza".[2]

U renesansnoj književnosti argumenti su često bili u prozi. Iz toga se razdoblja sreću ne samo kratki sadržaji čitavog dela, nego i argumenti stavljeni na početak svakog poglavlja, knjige ili pevanja. Služili su kao pomoć čitaocu da se lakše orijentiše u dužem književnom delu.

John Milton je sastavio argumente u prozi i stavio ih na početak svakoga od dvanaest knjiga drugoga izdanja Izgubljenog raja, objavljenog 1674. godine (prvo izdanje u 10 knjiga iz 1667. nije sadržavalo argumente). U njima se daje kratak i uglavnom dosta pojednostavljen sažetak onoga što se "događa" u datoj knjizi, no čini se da ti argumenti nemaju neku interpretativnu vrednost, pa ih književna kritika dosta retko pominje.

Stihovane argumente nalazimo u Besnom Orlandu Ludovika Ariosta i u Svadbi raja i pakla Williama Blakea. Nakon antike većinu argumenata sastavili su sami autori tih dela, premda ima i slučajeva da su ih naknadno napisali izdavači.

ReferenceUredi

  1. Dragiša Živković (ur.), Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1992, s.v. "Argument".
  2. The Oxford Classical Dictionary (3rd ed.), 2003, s.v. Argumentum.